Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!

Nešto kontam, nisam ni ja toliko glup.....!!!!!!!

27.12.2015.

TRESLA SE GORA

Stiže Nova godina. Ko bi reko, kobili se nado. Vrijeme je za sumiranje rezultata proteklih 360 i kusur dana. Zimnica uredno napravljena i složena u tegle majoneze, džema i marmelade koje su uredno oprane a potom napunjene kiselim stvarčicama pravljenim rukama vrijednih domaćica. Nakon sveopšteg pokolja krajem novembra, muški dio populacije povješao je pečenice i slaninu na metalne kuke i pod njima naložio vatru da se zadimi i osuši pa da se krka kad za to dođe vrijeme. Djeca završavaju polugodište pa će neka na zimovanje a neka u kaznu. Velika većina neće nigdje zbog nedostatka moneta u praznim novčanicima napaćenih roditelja. Gradovi su okićeni skromnim svjetiljkama kojih je iz godine u godinu sve manje a prodavci novogodišnjih čestitki ne prodaju ništa. Čestitamo virtuelno i non stop. Na ulicama nedostaje snijega i naroda. Svugdje osim u Banja Luci. Tu će da se desi narod. Ne običan, ne svakodnevni nego vaskoliki srpski radnički obespravljeni i nadahnuti narod. Tu će da se okupe predstavnici svih vrsta djelatnosi a najbrojniji će biti pripadnici policije koji će paziti da nekome nešto ne padne na pamet. Nešto glupo dabome. Jer od mase koja se zarad gluposti okuplja pred Narodnom skupštinom za očekivati je da napravi neku dodatnu glupsot. A narod će se desiti spontano. Spontano će iz cijele republike, organizovanim autobusima, na čelu sa sindikalnim predstavnicima, elitne jedinice obespravljenih kmetova krenuti put epicentra događanja. A sve to na poziv Vijeća staraca okupljenog na poziv poglavice Disko mišić koji se prethodno posavjetovao sa predstavnicima miševa sa raznih smetljišta. Nakon veeeeeeeeeeeeeelikog savjetovanja Disko mišić je rekao ostalim mišićima da se sa mačkom neće pregovarati i da mačka ima da da sir ili je neće biti. Iz pouzdanih izvora bliskih pacovskom svijetu saznali smo da je mačka bila spremna da da dva kila torotana i nekoliko kila gorgonzole ali miševi su htjeli gaudu, parmezan, trapist i ementaler i još da se doda kilo dva tartufa samo za odabrane. Kako mačka je potom ponudila da se miševi dogovore s pacovima jer su i ovi imali nekakvih zahtjeva pa da vide šta bi kome pasovalo ali miševi su rekli NJET. Doduše neki su bili spremni da se dogovaraju. Čak su i pacovi bili skloni podjeli robnih rezervi ali miševi su opet rekli NJET. Potom se Mačka naljutila i rekla da podjele sira biti neće i da svak čeprka na svom smetljištu a robne rezerve će zadržati za organizaciju mačaka i podijeliti na ravnopravne časti a sve po zaslugama mačaka. Pacovi su rekli DOBRO jer imaju svoje mačke u Domu mačaka a miševi su opet rekli NJET. Kako je vrijeme odmicalo, a nakon intenzivnog razmišljanja i zbrajanja inteligentnih opaski u Domu miševa, Disko mišić shvati da će biti izbačen iz podjele ratnog plijena pa odluči da konsultuje Vijeće miševa. U tom organu ogroman broj miševa jedva zna kako se zove i uglavnom statira u kukuruzu a ovi koij nešto ko i znaju bivaju manjina pa po principu dva loša ubiše Miloša Vijeće miševa donese odluku da se imaju poštovati i sprovoditi sve odluke velikog vođe. A veliki vođa progovi. Svi miševi ima da se okupe u rano jutro na dan zasjedanja Doma mačaka i potom organizovano spontano da se ukrcaju autobuse koje su sami platili svojom članarinom te se imaju dovući u Mačkograd gdje će se ponovo spontano okupiti na spontano odabranom mjestu. Potom će spontano krenuti ulicama Mačkograda do Doma gdje će pištati, vrioštati i izvikivati parole a sve u nadi da će zbuniti velike mačke i iste prepasti svojom brojnošću. Jer ukoliko mačke donesu već donesenu odluku o donošenju zakona na osnovu kojeg će miševi pocrkati od gladi ko će plaćati članarinu od koje Disko miš i miševi okupljeni oko prijestolja plaćaju dvorac u kojem se em ne radi em ne mislim. Zaliha u Domu miševa ima dovoljno al kad se sa gomile uzima a na gomilu ne vraća... Miševi, oni zavedeni i oni koji ne polažu mnogo na inteligenciju no slijepo slijede vođu, napaćeni ali siti sendviča koji će biti podijeljeni usput, vratiće se kući i reći ne valja Mačka. Kao da je Mačka nekad valjala. Disko miš će opet u novinama Glas Mačaka reći poneku, neko će aktivnosti miševa pohvaliti (najviše Disko miš lično) neko popljuvati (pacovi 100% a bogami i pokoja mačka) i sve će to da se zaboravi jer ide Nova godina. Dogodine, Disko miš će dobiti tražene sireve i tartufe za ličnu upotrebu jer Mačka ne ostaje dužna, pacovi će da uzmu što im fali od miševa a Mačka će zadovoljno da se opari od Međunarodnog Mačijeg Fonda. U novu godinu sa novim parolama al po starom receptu. Tresla se gora sjebao se miš.

22.10.2012.

NE SJEĆAM SE

Ne osjećam godine koje se, polako ali sigurno, slažu po ramenima. Jednostavno odbijam da ostarim. Ide mi to od ruke. Ponašam se kako treba, shodno godinama, ali sam u duši još uvijek onaj dječak kakav sam bio davno nekada. Ipak, rođendani između kojih vrijeme prosto leti, zatim svadbe djece mojih prijatelja, sahrane predaka... Sve me to upozorava koliko je vremena iza leđa. Previše. Godišnjica braka, pa godišnjica mature, pa.. I sve to dvocifreno... I okruglo.... 20, 25, 30... Užas. Srećom, kako vrijeme prolazi, ružne stvari iz prošlosti blijede. Sjećam se svega što je bilo lijepo. Lica pamtim dobro, ili imena, rijetko oboje. Imam problem da ih sastavim. Obično se izljubim sa nekim i pristojno jedan drugog propitamo o porodici, poslu, kako ide.... A ko je, kako se zove, pojma nemam. Sjećam se glasova ali im nedostaju lica, sjećam se lica ali imena....nema šansone. Ni tebe se ne sjećam. Da te sada sretnem pružio bih ti ruku, nasmijao se i rekao: dobar dan, ja sam.... Šta da radim. Jednostavno te nema u mojoj plejadi likova čije sam generalije pohranio u vlastitom arhivu značajnih osoba. Ne sjećam se dana kada sam te upoznao na Pravnom fakultetu, u klubu studenata u koji si ušla sa drugaricom a ja glumio glavni lik naslonjen na šank sa, kao, zagonetnim zavodničkim pogledom kojim sam obarao brucoškinje sa nogu. Ili nisam, vrag će ga znati. Ne sjećam se ni tvoje frčkave kose, osmjeha i predivnih smeđih očiju u kojim su gorjele nekakve neobične vatre, meni potpuno strane. Ne sjećam se ni dvije kafe koje ste naručile ni trenutka u kom sam sjeo pored tebe i rekao: ćao, ja sam... a ti se nasmijala i...ništa nisi rekla. Ni našeg prvog izlaska, prvog stidljivog poljupca i beskrajnog držanja za ruke. Ni toga se ne sjećam. Jednostavno te nema. Koliko god se trudio da se sjetim ne ide. Ne mogu da se vratim kroz vrijeme i da oživim te dane u kojima smo, kao, bili zajedno. Ne sjećam se ni autobusa broj 18 kojim sam te pratio u Humsku 182 na koji smo redovno kasnili pa onda uzimali taxi pošto bi provjerili imamo li dovoljno para. Ja ću nazad pješke, ne sekiraj se.. Ne sjećam se ni kad si me ostavila a ja ti onda recitovao: mnoge smo i mnogo voljeli na ovoj šarenoj cesti...a ti zaplakala, zagrlila me i rekla: oprosti. Ni trenutka u kom smo, ljubeći se kao sumanuti, nekom čudnom čarolijom, ostali bez garderobe i potom se voljeli i voljeli... Ne sjećam se ni naših dugih ćutanja, potom svađa iza kojih su dolazila najljepša pomirenja na svijetu. Opraštali jedno drugom sve i kleli se na doživotnu ljubav, ma šta to značilo. Kako bih volio da se sjetim svega što sam zaboravio. Kako bih volio da se sjetim one nove godine u nekom selu, u nekoj vikendici pored Sarajeva, gdje smo po prvi put ložili vatru i pravili ručak. Potom se ljubili. Volio bih da se sjetim i one svadbe na koju smo išli, ti prelijepa, ja po prvi put u odijelu. Poslije smo spavali kod neke tvoje prijateljice i voljeli se... Volio bih da se sjetim mnogo toga. Kako sam ti pravio frizuru u čitaonici dok su drugi učili i ispod oka gledali kako se budalešemo. I zavidjeli nam. I pauze, kafe na spratu ili samo cigarete u hodniku.... Ne sjećam se ni autobusa na koje sam te pratio kad bi išla kući, ni dugih, predugih telefonskih razgovora. Ni autobusa kojim si se vraćala a ja te čekao. Potom poljubac, torbe i taxi a onda ćemo na picu, zar ne. Ne sjećam se ni odlaska kod one iste prijateljice s kojom si došla po prvi put u klub studenata. Rodila je sina. Kupili smo ogromnog medu i još nekakve gluposti i sa strahom posmatrali to malo, premalo božije stvorenje. On je sad momak, znaš, i živi u Beogradu sa majkom. Oca mu često vidim ovdje, kod mene. Ni oni više nisu zajedno. Ni mi više nismo zajedno. Niko više nije zajedno. Toliko sam lijepih stvari htio da se sjetim ali jednostavno ne mogu. Ne sjećam se ni trenutka kada sam ostao bez tebe. Ni tebe. Ni sebe. Ničega ne mogu da se sjetim. A godine se slažu na ramena. I ide rođendan. Opet. I godišnjica mature dogodine. 3o okruglo. Bože, kako smo samo ostarili. I evo, dok palim cigaretu i ispijam poslednje količine kafe prije nego krenem u novi dan i u novi okršaj sa vremenom, nekako, kao kroz maglu, tvoj lik mi igra pred očima i po ko zna koji put pokušavam da te se sjetim. Ali ne ide. Jednostavno te nema. Ni mene nema. Na žalost.

22.10.2012.

PISMO

Tako sam želio da te sačeka pismo kad se vratiš sa svoje prijepodnevne šetnje meni stranim i dalekim obalama. Tako sam zavidio svima koji su te danas vidjeli ili, u prolazu samo, tek dotakli svojim bezobraznim mislima a ja od tebe imam samo neke stare slike ko zna kome namijenjene. Tako sam ljubomoran na prolaznike koji odmaraju oči na tvojim bedrima, trotoare kojima gaziš i tako zavidim toj običnoj, sasvim običnoj šoljici čiji si rub poljubila bezbroj puta dok si, nemarno i opušteno, ispijala zadnje kapljice kafe. I cigareti u tvojoj ruci i na tvojoj usni. I stolici, stolu, parku, ulici, gradu.... Tako zavidim vjetru koji ti je nešto petljao oko kose i obraza. I tako bih volio da te vidim. Sad. Ovog trenutka. Zato po ko zna koji put u svom sjećanju tražim neke zalutale fotografije koje su mi, možda promakle. Nigdje nijedne. Sve ih napamet znam. Ipak, da probam još jednom.... Ništa. A tako sam želio da te vidim danas, okupanu suncem u nekom tvom svijetu, meni dalekom, da tebi i sebi objasnim kako ovo. Odakle ovo. Šta se to sa mnom dešava. A ne mogu. Daleko si. Predaleko da ti glavu u svoje krilo spustim i zaigram se tvojim loknama, ušima, nosem.... Da ti nježno pređem rukom preko obraza i čela i izgubim se u tvojim očima. Da te dječački zagrlim i oprostim ti sve godine bez mene. I ti meni da oprostiš. I onda, da tako pokajnički i svetački sami, držeći se za ruke kao dva izgubljena djeteta, odemo negdje gdje nas niko ne zna. Ni tebe ni mene. Da satima i danima gledamo istim očima iste krajolike, da pregazimo rijeke i prođemo kroz silne i strašne šume pune divljih zvijeri, da pripitomimo zvijezde i palimo ih po potrebi. Da u jednom danu ponovo proživimo naše živote jedno kraj drugog kao da nas nikada niko drugi nije ni poznavao. Da ti spustim poljubac na rame i nemarno te obgrlim rukom oko struka, samo za mene čuvanog od drugih. Da ti oprostim sve one koji su te poželjeli, sve one koje si ti poželjela i sve one koji su mislili da te imaju a ti za mene rođena. Sve sam ti to htio reći. Nisam imao snage, oprosti. Možda nekad, jednom drugom prilikom sve ti ovo kažem ili bar napišem. A smislio sam za nas neka putovanja začaranim stazama ljubavi kojima bi, držeći se za ruke, samo mi prolazili. Šuma bi rasla iza nas i niko nikada ne bi našao naše tragove. Izgubili bi se u magli ili nestali u šipražju neprohodnom drugima. Ja bih ti brao šumske jagode i vrganje. Potom bismo ležali na travi i brojali ptice i oblake iznad nas. A kada bi padala kiša, sakrio bih te pod pazuh kao malu, malu igračkicu da mi ne pokisneš. Poslije bi se ljubili. Našli bi neki izvor sa koga bi vode pili i kupali se obučeni. Potom bi sušili garderobu na grmu kupine. Onda bi se opet ljubili. Satima. Ja bih ti kolibu od pruća napravio i preko praga te prenio, mlada da mi budeš. Djecu bi izrodili. Milion sinova bi mi rodila. I milion kćeri. Naše bi carstvo sezalo odavde do vječnosti i niko nikada ne bi prekinuo tu vladavinu ljubavi. Tako ja sanjam. A ti? Sanjaš li ti kako dolazim po tebe da te odvedem na neka putovanja začaranim stazama ljubavi koja sam za nas smislio. Ko to zna. Sada, kada si drugima lijepa, ja, na sasvim drugom kraju ovog prokletog svijeta, samo mogu čekam na taj dan.... Naš susret. A možda ti samo čekaš da vrijeme zaboravom oboji moje snove i ne želiš da me sretneš. Nikada. Oprosti, sve sam ti ovo trebao reći ali nisam. I nikada neću. Možda jednom, kad budem ljubomoran kao sad, i malo jače, provali iz mene sve što brižljivo krijem od drugih. Možda, samo možda, jednom budeš moja princeza kojoj ću na uho ispričati sve svoje bitke koje sam vodio dok su te drugi gledali u tom dalekom, meni stranom gradu. Možda... A možda i ne. Tako sam želio da te sačeka pismo kad se vratiš sa svoje prijepodnevne šetnje meni stranim i dalekim obalama a nisam imao snage da ga napišem. Oprosti......

22.10.2012.

ULICOM PRVE PROLETERSKE

Kada se vratiš, biće to istom onom ulicom Prve Proleterske kojom sam poslednji put gledao kako odlaziš. Tu smo se rastajali svako veče. Koračajući nijemo, zagrljeni i zaljubljeni, tu smo razmenjivali poljupce za laku noć a onda, svako svojim putem i: sutra na istom mjestu u isto vrijeme. U toj ulici sam poderao trotoar dok sam nervozan hodao gore-dole čekajući da se pojaviš. Znali su me svi stanari ulaza 43 i svi koji su svraćali u prodavnicu preko puta. Sprijateljio sam se sa prodavačicom lutrije i lokalnim pijancem kome sam ponekad ćušnuo koju paru. Kad je falilo. U toj ulici sam ostario za cijelu vječnost čekajući na zvuk tvojih koraka. Ona je bila moj početak i kraj. Najveća pepeljara na svijetu kad si kasnila jer, tada sam, jednu za drugom, palio cigarete i nervozno gledao u dim i sat a vrijeme se vuklo kao ranjenik preko bojnog polja. I najljepše mjesto kad si stizala trčkarajući jer, kao, žao ti je što kasniš. Tu smo smislili imena našoj djeci. Dva sina i kćerka za mene jer, rekla si, niko ne voli tako kao što kćerka voli oca. Pristao sam. Imaće divne plave lokne i zvaće se Brabara, bio je moj uslov. Složila si se, sjećaš se. Onda smo odlazili u neke parkove na neke klupe rezervisane samo za nas. Imali smo po jednu u svakom. Sjedili bi, držali se za ruke i ćutali. Tvoju je kosu samo ponekad mrsio vjetar. Uglavnom sam ja petljao nešto oko tvojih ušiju i prstima ti prelazio preko vrata. Pa smo onda pričali i pričali. Kupovali stan u potkrovlju sa onim kosim zidovima, znaš, i dva kupatila da se ne guramo ujutro kad pođemo na posao. Namještali ga i na zidove kačili svakakve koještarije. Tvoje slike iz perioda avangardnog komuzima koji si sama izmislila a ja im davao imena, potom ogledala, svjetiljke, slike naše djece po redu i godinama. Slavili smo rođendane na balkonu sa koga se vidio stari grad, puhali u svijećice a zatim pili vino koje nikada nisam dobro podnosio. Dobro je za krv govorila si. Potom smo se malo svađali oko pranja suđa i pospremanja. Onda smo dugim, predugim poljupcima sklapali primirja grleći se deset metara iznad zemlje. Toliko smo zaljubljeni bili. Nama su zavidjeli ulični prodavači i ostarjele djevojke čiji su nas radoznali pogledi pratili iza zavjesa stanova praznih i napuštenih duša. Nekada bi išli u bioskop. Daje se novi film sa onim glumcem, znaš, i ja bih kupovao karte. Dvije lože, molim vas. I dok si ti gledala film ja sam odmarao glavu na tvom ramenu i ponekad ti na vrat spustio poljubac. Nemoj sad, govorila si, gledam... I ne šuškaj tim bonbonima... Daj i meni jedan, rekla bi potom. Onda smo išli na kokice ili kuvani kukuruz. Od pečenog kestenja koje sam ti čistio prao sam ruke danima.... Putovali smo u sve zemlje svijeta. Spasavali rijetke biljke i životinje i mrzili Ameriku i Coca Colu koju sam ja poslije pio, krišom, da me ne vidiš. Obišli smo planetu milion puta krstareći Titanikom jer lažu da ga je potopila santa. To je neka američka zvrčka govorila si. Ni na mjesecu nisu bili. Lažu đubrad. Znam, rekao bih, a bilo mi je svejedno. Onda bi ponovo, držeći se za ruke, istom onom maršrutom kao i svako veče, dolazili do Prve proleterske, malo se ljubili i: sutra na istom mjestu u isto vrijeme? Naravno! I ja bih te čekao. Redovno sam dolazio prvi. Sa rukama u džepovima i cigaretom u ustima, istim koracima tamo-vamo ispred ulaza 43. a onda jednom, ko zna zašto, nisi došla. Ja sam čekao satima, danima, godinama čini mi se. Rekli su da imašp drugoga al ja im nisam vjerovao. Našom Prvom Proleterskom prolazili su neki novi klinci i ispred ulaza 43 neko drugi je čekao nekoga drugoga. Ponekad bih prošao ispred, kao slučajno, u isto vrijeme, nadajući se da ću te sresti, ali više se nisu pomjerale zavjese. Prodavačica lutrije je otišla u penziju a onaj pijanac je nestao. Možda je i umro ko će ga znati. Ti si ko zna gdje. I ko zna s kim. U nekom drugom parku neko drugi ti urezuje ime u klupu i sa njim kupuješ stan u potkrovlju na čije kose zidove kačiš svoje slike sa mojim imenima. Neko drugi te voli ali ne kao ja. Niko drugi te nikada neće voljeti kako sam te ja volio. U neko kišno popodne, kad se oblaci nadviju nad grad i kad onaj mali stan u potkrovlju počne da prokišnjava shvatićeš da si sa mnom i voljela više i ćutala ljepše. Poželjećeš da ti ponovo čistim kestenje i pričam o Barbari, našoj kćerki sa divnim plavim loknama i sinovima nerođenim. Da ponovo dajem imena tvojim slikama koje odavno ne crtaš. Da ponovo budem tu, na istom starom mjestu sa rukama u džepovima i cigaretom u uglu usana. I poželjećeš ponovo one šetnje našim parkovima i moje prste umjesto vjetra u tvojoj kosi. I mene ćeš poželjeti. I nas... Kada se vratiš, biće to istom onom ulicom Prve Proleterske kojom sam poslednji put gledao kako odlaziš. Sve će biti isto. I ulaz broj 43 i pomicanje zavjesa iz kojih se kriju usamljene oči ostarjelih djevojaka. Samo mene neće biti tu. Nikada više.....

22.10.2012.

JA SAM TU

I ako te ne budem čekao na onom mjestu gdje su posjekli jablanove... I ako me ne bude u kišno predvečerje naših života na raskrsnici na kojoj smo se mimoišli.... I ako me zaboraviš, ako me slučajno zaboraviš ne brini....ja sam tu. U jastuku koji kosom pokrivaš dok se vlažnih očiju pozdravljaš sa mjesecom na umornom nebu.. U ćebetu kojim od vilenjaka sakrivaš meni obećane staze kojim su drugi hodili... U tvojoj spavaćici.... U tvom uhu... Da, to sam ja, taj glas koji te budi noću i ne da ti da spavaš.... Taj vjetar koji pomjera zavjese i lomi granje ispod tvog prozora.... I svuda me ima. Ponovo ti se vraćam neprohodnim stazama od srca zaboravljenim. Od ljudi zakrčenim. Od vremena zaraslim u korov. Ponovo ti dolazim nedorečen, nedosanjan, nemoguć. Uvlačim se u tvoje papuče da ti bude toplije dok nosiš drva da ugriješ kuhinju u kojoj si za mene trebala spremati kolače i torte, i ajvar, i punjene paprike, i sva ona jela koja nisam iz tvoje ruke probao. Ulazim ti u kupatilo kad se kupaš i virim, dok ti ruka prelazi preko mjesta mojih najljepših želja. U kafi sam tvojoj ona polovina kocke šećera koja daje neopisivi osjećaj slatkoće i silazi niz tvoje grlo. Dole. U tvoju unutrašnjost. Tad sam ti najbliži. Ti me ne vidiš i ne čuješ a znaš da sam tu. Kad spavaš, usnama ucrtavam put do tvojih dojki plašeći se da te ne probudim. Šta bih jadan tada. Šta bih da skočiš kao preplašena srna dok se privijam uz tebe drhteći od straha san da ti ne prekinem. Možda sanjaš mene. Možda baš mene sanjaš. Možda, nakon svih ovih godina, u tebi još postoji trag koji sam ostavio kad smo se poljubili u onoj ulici, u onom gradu, u onoj zemlji koje više nema. Možda smo nestali zajedno sa njom, na zgarištu istorije... Mladi i naivni. Možda nismo ni trebali da se sretnemo. Nikada. Ali sreli smo se. U toj zaglušujućoj igri vijekova, dok su se svjetovi raspadali a meteori otišli da traže neke nove planete... U mjesečevim mijenama... U buđenju proljeća dok se zima otimala suncu po vrhovima planina... U toj bešumnoj smjeni doba i generacija, naše su se oči upamtile pa se još traže u rijekama prolaznika. Ako te nekada ponovo vidim obučenu u najljepše boje mladosti, i ako ponovo osjetim tvoj dah na vratu nemoj reći ništa. Ćuti. Mi smo sve jedno drugome rekli. Naše su riječi uzidane u kalendare i slike na kojima nas nema. Naše su želje ostale na izvorima presahlih rijeka ili su ih odnijele ponornice tamo gdje je najmračnije. Mi, jednostavno, nismo tu. Naše zvijezde, pogašene tuđim rukama kao fenjeri na zaboravljenim cestama, ugasle su u tuđim olujama. Nas vjetrovi mazili nisu. Nama ništa nije išlo na ruku. Naša djeca neće ići u vrtiće i nećemo im praviti svadbe na koje bi pozvali rodbinu, kumove i prijatelje. Naši unuci neće razbijati brižljivo čuvane uspomene iz mladosti a mi, ponosni, govoriti da je u redu. Neka djeteta, igra se, nije namjerno. Mi nikada nećemo praviti čaj jedno drugome kad dođu one dosadne zimske prehlade, niti mjeriti temperaturu pa pravac apoteka po ove i one tablete da brže prođe. Mi nikada nećemo ljetovati na crnogorskom primorju i žaliti se na lošu uslugu. Nećemo zimovati na Kopaoniku ili Jahorini ni splavariti niz Drinu. I nikada, nikada nećemo imati nešto naše. Ništa osim nas. Onih nas koje smo ostavili u onom poljupcu, u onoj ulici, u onom gradu, u onoj zemlji koje više nema. Ipak, ako me nekada potražiš a ja te ne budem čekao na onom mjestu gdje su posjekli jablanove... I ako me ne bude u kišno predvečerje naših života na raskrsnici na kojoj smo se mimoišli.... I ako me zaboraviš, ako me slučajno zaboraviš ne brini....ja sam tu. U jastuku koji kosom pokrivaš dok se vlažnih očiju pozdravljaš sa mjesecom na umornom nebu....

22.10.2012.

SVE UVIJEK ZAPOČNE PJESMOM

Sve uvijek započne pjesmom. Stari svat i orkestar, pokoji pripit gost, rodbina na nivou i mlada, lijepa i dotjerana. On, ni kriv ni dužan, uhvaćen u robijaško odijelo koje se za tu priliku šije po mjeri, sa užetom za vješanje u bojama jeseni, nemarno okačenim o vrat. Vesela povorka sačinjena od okićenih automobila i pokoje zastave, i gromoglasno zavijanje sirena. Sudbonosno da i stereo aplauzi i njene i njegove rodbine i prijatelja. Slavlje može da počne. Oprobani pijanci će pokazivati i dokazivati svoje vještine, zapuštene ujne i strine koje nikada nigdje ne izlaze, oduševiće goste svojim nepoznavanjem igračkih vještina ali i upornošću da tancaju onako kako osjećaju ritam sudarajći se ogromnim i odavno neupotrebljenim kukovima. Djevojke će se truditi da ih zapaze momci iz suprotnog tabora a momci da se pokažu kao pravi odrasli muškarci eksirajući sve što se pred njih stavi. Svoju muškost, preko dva prsta gurnuta duboko u vlastito grlo, prosipaće gdje koji stigne jer wc svojim kapacitetom neće moći zadovoljiti potrebe mnogobrojnih obožavaoca. Sutradan, kad se sve smiri, medeni mejsec označiće početak sunovrata dvojca bez kormilara. Pakt dva neravnopravna vojnika ispočetka će da funkcioniše besprijekorno. Nježni kakvi mladenci i jesu, tepaće jedno drugom i utrkivati se ko će da skuha jutarnju kafu i donese je u krevet. Ko će napraviti doručak a ko pospremiti sto. Ko će zategnuti krevet na koji će se brzinom svjetlosti ponovo sjuriti puni ljubavi i željni jedno drugog. Neiscrpne izvore nježnosti puniće zablude o vječnoj sreći prikupljene sa tv ekrana, iz bajaki i ljubavnih romana. Vrijeme će da prolazi a kafe u krevetu biće sve rjeđe dok ritual potpuno ne izumre. Nestaće čak i zajedničke kafe jer će se sto pretvarati u vojni poligon na kome će obe strane pokazivati svoje vještine govorništva i međusobnog optuživanja jer previše računa na premalo para uvijek na front izvodi tešpku artiljeriju. I malo po malo, front će da se proširi i na druge dijelove stana. Kafa će se sve rjeđe piti zajedno jer će je on početi piti na poslu a ona će prespavati njegov odlazak i, tek kad se dobro naspava piti kafu sama. U kupovine će zajedno ići sve rjeđe a potrebe za nabavkom završavaće telefonom: kad se budeš vraćao kupi.....Kao i svaki zloćudni tumor koji se u svom začetku zanemaruje ili tumači poznatom izrekom: proći će, front će se polako širiti i na druge dijelove stana. Kuhinja, njena oaza u kojoj je stvarala čarolije za svog dragog, sve će češće mirisati na zagorjelu kajganu i podgrijano gotovo jelo a kanta za smeće puniće se opušcima, praznim bocama piva i otvorenim konzervama. U kupatilu će rat za prostor redovno dobijati ona sa svim svojim drangulijama, šminkom, ulošcima i svakakvim proizvodima koji ili podmlađuju ili zaustavljaju starenje. On, sa četkicom za zube i aparatom za brijanje neće imati šanse protiv teške artiljerije i prostor će koristiti tek pošto ga njeno veličanstvo supruga napusti. Dnevni boravak biće poprište najžešćih borbi. Između utakmice i serije ona će izabrati imbecilne srceparajuće dijaloge neukih glumaca na nekom užasnom jeziku a on, naravno, susret i dvoboj veličanstvenih mađioničara te predivne igre zvane fudbal. Jedan tv a želje dvije. Rat koji se tada rasplamsava ravan je sukobu primitivnih plemena centralne Afrike i u njega se uključuju, iako opravdano odsutni, njegovi i njeni roditelji, uža i šira rodbina, kumovi i prijatelji. Ko je za šta kriv u domenu je naučne fantastike ali kako se sukob produbljuje tako se povećava front koji, polako ali sigurno, zalazi u sve dijelove hramonične zajednice pred raspadom. Sukobljavaće se oko svega i svačega i u svakoj pojedinačnoj bici, i poraženi i pobjednik biće jednako jadni, poraženi i sve dalji jedno od drugog. Slast pobjede nestajaće u vidanju rana, u vlastitoj nemoći i promašajima. Poraženi će skrušeno sjediti u ćošku, neshvaćen i razočaran i samo će povremeni uzdah remetiti tišinu bojišta. Pobjednik će slaviti u sebi, svjestan da je više izgubio nego dobio a rat će se svakom novom bitkom pojačavati do neslućenih razmjera. Sve dalji jedno od drugog. Sa sve težim ranama koje će ostavljati neizbrisive tragove na licu, na srcu i u duši, protivnici će srljati dalje. U sukob će se, kao arbitri, uključivati najbolji prijatelji sa obavezom da podrže onu stranu koja ih je pozvala i tako će se armija uvećavati a front širiti. Na ratište će se dovlačiti svježe naoružanje a staro će se redovno podmazivati. Ono što se na početku zvalo sitnim razmiricama prerašće u rat sa nesagledivim posledicama. Povremeno će nastupati primirje, zaraćene strane će odložiti naoružanje i popiti zajedničku kafu. Na tv-u neće biti serije ni utakmice, djeca, proizvod mirnodobskog vremena s početka sukoba, biće opravdano odsutna, i, možda se pojavi i koji zračak svjetlosti na kraju tunela. Neka sitna pažnja, mala, sasvim malena nježnost pokazaće zaraćenim stranama da možda ipak ima nade. Primirje će se iskoristiti za zajedničku nabavku neophodnih prehrambenih artikala, možda kojeg komada prethodno uništenog namještaja ili posuđa, a djeca će biti nagrađena kraćim mirom i pokojim poklonom u vidu novih patika, farmerica ili drugog komada odjeće. Zaraćene strane čiji su jednočlani štabovi formirani i postavljeni u različitim sobama, na zakopanu sjekiru reagovaće ponekim osmjehom, pipkanjem i, kao pečatom na mir, seksom čiji će dejstvo produžiti mir na neodređeno. Ratnici će se vratiti prividu harmonije s početka pakta. Kafa, cigareta, maco, kuco.....seks..... A onda, kao grom iz vedra neba, njegove prljave čarape na sred sobe, njene nove preskupe cipele, njegova dosadna majka, njena još dosadnija.... Opet sukob, još jači i još žešći, planuće u svoj svojoj silini a zaraćene strane će gađati jedna drugu neselektivno i svim i svačim. Svjetlo na kraju tunela nestaće do nekog novog primirja a ratnici će, umorni od sukoba, potražiti utočište u kojekakvim poljskim bolnicama sa medicinskim osobljem spremnim da pruži ranjeniku mir i utočište, toplu riječ i još topliju postelju. Oporavak će biti dug a bolesnik će se, kako to obično biva, vezati za spasioca i sve će rjeđe dolaziti na front. Izostanak sukobljenih strana nužno će smanjiti broj i intenzitet sukoba dok jednog dana na ratištu ne ostane niko. Ratnici će, izliječeni i oporavljeni, na nekim drugim mjestima odavno otvoriti nove frontove vjerujući da će ovaj put biti bolje i zaboravljajući da je ljubav bojno polje a brak pakt sklopljen sa najljućim neprijateljem. Nježni kakvi na početku ratnici i jesu, tepaće jedno drugom i utrkivati se ko će da skuha jutarnju kafu i donese je u krevet. Ko će napraviti doručak a ko pospremiti sto. Ljudska glupost je zaista bezgranična....

15.10.2012.

VOZOVI RAZDVAJAJU LJUDE

Imao sam je jednom. Ili je ona imala mene, vrag će ga znati. Nebo se nad ravnicom davno predalo velikim i malim sivo-crnim oblacima koji su donosili kišu. Maj je odmicao preko kalendara u nepovrat. Korak po korak, jedno pored drugog, držeći se za ruke, ulazili smo u noć odmičući lagano od mjesta susreta. Ona, ni kriva ni dužna i ja takav kakav sam. Petljali smo nešto prstima, disali duboko i u hodu se povremeno sudarali kukovima. Naši prvi dodiri. Naša prva intima. Ja sam nešto govorio, ona je nešto ćutala. Savršeni nesklad ničega. Potom bih je zagrlio, onako, nevino, dječački. Ona je ćutala. Pričao sam o ko zna čemu, miješao teme i podatke, zapinjao o glagole i padeže, pravio se i pametan i glup. Ma svašta sam pričao. Ona je ćutala. Potom smo ukrali od noći sve što se moglo u nekoj ulici put njene sobe. Ništa posebno. Koji poljubac tek da se ureže u sjećanje za neka druga vremena. Bili smo sami. Ona i ja. Moja obećanja i njeno nijemo klimanje glavom. Naše juče i prva i poslednja noć. Sutra, dan koji je već počeo, odvešće nas na istu željezničku stanicu, na dva različita perona u dva različita voza koji će otići u dva različita pravca. Rastanak. A ni susret još nismo završili. Tamo ćemo opet nešto petljati prstima, možda se poljubiti i...kraj. Ona odlazi put juga a ja put maslinasto-sive uniforme vozovima koji razdvajaju ljude. Zauvijek. Poneko pismo pisano drhtavom rukom, telefonski poziv i ’’odavno se nisi javila’’ i....zaborav. A imao sam je samo jednom. Ili je onda imala mene, vrag će ga znati. Godine će nas, već po pravilu, odvesti na različite strane. Obećanja će ostati obećanja i sve će polako prekriti snijegovi prošlosti. Potom, jedan jedini poziv i: ’’udajem se’’! Tačka na ’’i’’. Kraj. Negdje, duboko u dlanovima njeni otisci prstiju, njen poljubac urezan u obraz i smijeh.... Nema više. Gotovo. Zatim rijeke života i neki drugi vozovi u nekim drugim pravcima. Stanica na kojoj smo se rastali tonuće u zaborav i neki drugi ljudi užurbano će svojim koracima uništiti naše tragove. Milion godina poslije, u danu sasvim sličnom onom u kojem sam zauvijek ostavio dio sebe, zazvoniće telefon i čuće se: ’’ej, ćao ja sam!’’ I opet će nebo nad ravnicom izgubiti bitku sa velikim i malim oblacima a sunce pobjeći za horizont. Otkuda odjednom. Zašto. Gdje smo bacili silne godine. Vrijeme. Nenadoknadive sate i minute koje je snijeg pojeo zajedno sa jesenjim lišćem. Jesmo li isti. Je li život ostavio tragove samo na koži, pa uveli i ostarjeli, i dalje u sebi nosimo onu istu iskru kojom smo palili vatre u neka davna vremena. Jesmo li se zaboravili u prošlosti pa se ponovo tražimo i pronalazimo. Ima li smisla biti beživotno živ ili još uvek negdje postoji nada, davno zaboravljena, da može bolje. Da može više. Jesmo li, sahranivši obećanja, sahranili sami sebe na samo nama znanom groblju nesrećnika. Ko smo danas kad nismo oni koji smo bili. Dišemo li istim plućima ovako zarobljeni svakodnevnicom koju odrađujemo po ustaljenom rasporedu. Vidimo li istim očima i kuca li isto srce u našim grudima. Jesmo li to zaista mi koji, pružajući ruke u prošlost tražimo sebe. Ili su to samo nespretni pokušaji da zaboravimo. Jednom zauvijek. Da konačno kažemo sebi ko smo i gdje smo. Da konačno i neopozivo odustanemo od nas. Onih koji su nespretno petljali prstima pod umornim nebom ravnice, i meni i njoj zauvijek urezane u dušu. Imamo li pravo da se nadamo. I imamo li pravo da odustanemo od nade da ćemo jednom, ko zna kad i ko zna gdje, ponovo prošetati nekom cestom. Ovaj put u nepovrat. U zauvijek. Jer dugujemo jedno drugom mnogo. Previše. Ukrali smo dio mladosti i sebično je sakrili samo za sebe. Podijelili smo zvijezde na moje i njene a ubili nebo pa one, same i napuštene, stidljivo sijaju u nekom tuđem mraku. Ostali smo nedorečeni. Nedovršena pjesma na papiru pjesnika koji je izvršio samoubistvo jer nije više imao riječi. Ostali smo bajka koja nema kraj jer kraj i ne postoji ako postojimo mi. Ostali smo uspomena koja tinja u ulici raskošnih lampiona tuđih ljubavi. Ostali smo zaista dužni jedno drugom jer, imao sam je samo jednom. Ili nijednom, vrag će ga znati.

17.08.2012.

Operacija

Ponekad se uhvatim kako, ne znajući pravi razlog, odletim od sebe i uđem u neki svijet prošlosti samo meni znan. Odlutam u neka vremena urezana u pamćenje onom teškom, preteškom olovkom bola, i polako čitam iz početka knjigu punu pripovjedaka o meni. Ima tu svašta. Od prvih sjećanja do poslednjih promašaja. Čitam kako se šta otvori. Nikada redom. Neki dan, sa cigaretom u rukama i kafom na stolu, uz laganu muziku iz ’onih’’ vremena, sjetih se majke, te žene čiji su porođajni bolovi označili početak mojih patnji. Ali sve je njoj oprošteno, jer da je znala šta me čeka ne bi nikad.... No to je nebitno. Šta je tu je. Nazad se ne može. Dakle, o majci.... Žena, ratno siroče, čiji je životni put crtao neki božiji pomagač koji je 100% bio poprilično pijan, nakupila se, živeći, radeći i gradeći porodicu (pojam nepoznat današnjoj omladini, izumro sa generacijom naših roditelja), raznih bolesti. Neke manje i nebitne je odobolovala na nogama kao i svi mi ali bilo je i zajebanijih momenata. Žuč. Nisam baš bio nešto upoznat ni sa njom ni sa njenom funkcijom ali se sjećam da je majka redovno pila lopate tableta pokušavajući da dohaka kamenčićima koji su se u žeč naselili. Vremenom, borba je jenjavala a kamenje jačalo, te je od nekoliko zrna pijeska nastao pozamašan kamenolom. Promjena tableta čije su se jarke boje caklile iz malih bočica, promjena ljekara, specijalista za ovo i ono, poneki alternativni lijek (travom na kamenje, juriiiiiiiiiiiiš), te razni savjeti o prehrani samo su ubrzavale rast količine uskladištenog građevinskog materijala a bol postajala sve jača i sve teže podnošljiva. I onda, jednog lijepog dana koji je momentalno postao ružan, majka je saopštila da je dobila uputnicu u bolnicu. ’’Mora se pod nož sine, ništa više ne pomaže’’ rekla je..... Od tog trenutka pa narednih nekoliko dana, sve dok precizna ruka hirurga nije odstranila nepoželjni elemenat i izvor bola, moj strah za dalje bio je neopisiv. Da li će uspjeti, kako je, boli li, hoće li preživjeti.... I danas, nakon 30 godina moja majka je živa i zdrava a žuči se i ne sjeća. Ima tako nekih bolesti koje se daju riješti trenutnim dejstvom hemikalija ili trava. Jedna tableta Rapten K i ode glavobolja da se nikad više ne vrati. Kafetin Cold ako pušta nos i hladna obloga ako te neko opalio po cjevanici. Sirće na stopala ako je temperatura u pitanju, čaj ako si se zakašljao ili kafa ako je pao pritisak. Paracetamol kao preventiva, šljivovica na gazu pa na grudi ili tuširanje hladnom vodom ako je dijete pregazilo 39 celzija.... Ma znaju žene sve. Ako je šta ozbiljnije, poslije beskonačnih čekanja ispred vrata raznoraznih specijalista, popijenog omanjeg kamiona tableta i prokuhanog pa popijenog povećeg plasta raznih trava, dođe vakat da se dignu ruke od svega i tada nastupaju čike u zelenom, sa onim kapisama na glavama i povezom preko usta. Njihove ruke u gumenim rukavicama, sa preoštrim komadom metala, primaknu se stolu gdje se, jadni i napaćeni bolesnik dozira anestezijom. Anesteziolog, čika ili teta zadužena za količinu narkotika koji će budućeg zamorca baciti u carstvo snova, stoji iznad glave i prati rad srca i disanje te polako pušta u pluća strogo kontrolisane količine anestetika. To je totalna anestezija. Zaspeš i kad se pobudiš fali te pola a ti nemaš pojma. Ti spavao, doktorseckao, ali što je boljelo nema više da zaboli. Gotovo. Postoji i lokalna anestezija. To je ona kad ti zarokaju injekciju odmah pored mjesta gdje boli pa utrneš i satima ne osjećaš da uopšte imaš taj dio tijela. Al sve znaš. Možeš da gledaš kao te sjeckaju, tranžiraju i poslije svega ušivaju. Okrenem se oko sebe i odjednom shvatim... Na meni se vježba. Ja sam non stop pod nekom vrstom anestezije. Što lokalne što totalne. Amputirali su mi srce, nisam ni osjetio. Vidim, ne volim više a pojma nemam kad se to desilo. Amputirali su mi mladost, želju za životom. Amputirali su mi sve. Na moje oči seciraju moje uspomene, moje radosti. Lokalna anestezija pa seci. Gledam kako mi otkidaju komad po komad. Ljubav....u kantu, osmjeh....u kantu, poljubac, ruke pružene u prazno, želje....u kantu..... poslije to sve lijepo zašiju i ja ko nov. Duševna nakaza, trajni invalid ljubavi, emocije na ortopedskim pomagalima. Nesposoban da vidim da volim i da se branim. Sve su mi uzeli. Gledam hirurga kako stoji ispred mene, sa rukama na kukovima i rogovima na glavi. Rep nemirno šeta levo desno a jezik palaca dok se sa zuba lagano cedi otrov. Nova doza lokalne. Gde ujede neće da boli. Ništa. Tu će ponovo da zaseče, da otkine, da ušije. Hirurg, ta bolest koju bolujem godinama i koja se razvila do neslućenih razmjera, to kancerogeno oboljenje koje siše iz mene i krv i život, ta ljubav mog života koja se pretvorila u zloćudni tumor, taj užas koji stoji ispred mene, nije onaj lijepi doktor sa početka priče. Nije onaj osmjeh koji me budio i sa osmjehom mi govorio ’’dobro jutro ljubavi’’. Nije. I nikada više neće biti. Sjedim i gledam to stvorenje ispred mene i znam: dalje neće ići. Ubiće me bolest kojoj nema lijeka. Džaba silne tablete, pokušaji pomirenja sa opakim slugom sotone, pokloni. Uzalud moja tišina spram njene galame. Što sam ja tiši ona je glasnija. Što sam ja bolji ona je gora. Njen cilj je moj kraj a moj cilj je moj spas. Ne ide zajedno. Nikako. Neizvodljivo. A boli. Opako i sve češće i sve jače. Boli da se više trpiti ne može. Takvu bolest više ne liječi ni tableta ni trava. Takvoj bolesti nema lijeka. Takva bolest se može odstraniti samo operacijom. Samo jedan brzi i efikasan rez pod totalnom. Moraće se pod nož sine....

10.08.2012.

Nada zadnja umire

Više ne razumijem šta govori. Odavno. Poznate usne, mada ih se teško prisjećam, izgovaraju neke riječi, meni strane. Nekada davno, u nekom vremenu pokopanom u sjećanju, u nekom svijetu sahranjenom našim ćutnjama, postojali smo jedno uz drugo, jedno za drugo, zajedno. Nekada davno bili smo brana lošim uspomenama i gradili svijet potpuno nov. Samo za nas dvoje. Danas posmatram tu ženu koju nekada davno zavoljeh. Ista. Samo poneka bora i oči, iste, potpuno iste i nekakav nerazumljiv pogled pred kojim posrćem i gubim potrebu da bilo šta kažem. Dva stranca zarobljena u istom prostoru i vezana istim problemima. Samo muka nam je zajednička. Sve drugo ne pripada nama. Sve drugo je ili moje ili njeno. Sve drugo smo zaista mi, oni pravi mi, jedno bez drugog, sami i strani. Posmatram je dok se vuče iz kupatila svježa i namirisana i shvaćam, bože, da ne vidim....da li je obučena. Da li je na sebi imala išta ili je potpuno naga prošetala mojim horizontom. Toliko je ne vidim. Tačno toliko je ne vidim. Samo neko tijelo čiji sam svaki pedalj upoznao usnama, svojim prolaskom remeti ustajalost vazduha u našem stanu. Neka žena što mojom se zvala, pripaljuje cigaretu i započinje monolog čiji kraj će dati objašnjenje mene i konačno dokazati i meni i svijetu ko sam, šta sam i kakav sam. Poznati monolog, poznate riječi optužbe, poznat tužilac i sud. Isti nedostatak svjedoka i isti proces protiv istog optuženog umornog od suđenja. Umornog od monologa. Umornog od svega. U tom magnovenju, u toj bijedi od života čiji kraj se ne nazire, sjedim nepomičan i tupo gledam u nju. Ko je? Zaista, ko je ta žena čiji glas remeti moje savršeno propalo popodne. Ko je ta osoba čiji zubi, spremni da se zariju u moj vrat i konačno mi popiju i zadnju kap krvi, bljeskaju na slaboj svjetlosti zidne svjetiljke. Ko je ta persona čiji svježe nadograđeni nokti paraju moj horizont dok kažiprstom prijeti nekome tamo. Možda meni. Nisam siguran i nije me briga. Pokušavam da se oduprem, da kažem, da kriknem: Nisam ja!!!! Ali riječi ostaju duboko zarobljene u meni. Ćuti, bolje je, pomislim i pripalim cigaretu. Kafu odavno ne poslužuju u dnevnom boravku. Pa i zadnja koju sam popio bila je ona koju sam sam sebi skuhao. A ko bi drugi. Teror se nastavlja nesmanjenom žestinom. Bivam optužen za sve od velikog potopa na ovamo. Nema potrebe da se branim. Kriv sam. Potom počinju suze, vjekovno oružje žena, koje su me toliko puta do sada porazile i porobile. Nijemo posmatram te potoke koji se, uz jecaje, spuštaju strmoglavo niz obraze meni potpuno nepoznate žene. Ja bih vas, gospođo, možda i žalio, da znam ko ste....mislim, ne izgovaram. Nekako slutim da imamo nešto zajedničko. Bojim se da ne uvrijedim. Da ne pokrenem još neku lavinu. Možda ima toga još za šta sam kriv a da ne znam. A ona zna i reći će. Napolju, ispred vrata, možda stoji spremna đavolja patrola spremna da i na najmanji pokuša otpora utrči, uhapsi me i isporuči sotoni lično. Odakle znam. Vidim đavolja su posla u pitanju pa je sve moguće. Nijemo i strpljivo posmatram transformaciju vještice u djevojčicu kojoj su ukrali omiljnu lutku pa sad ona plače jer nema čime da se igra. Potom ta djevojčica ponovo poprima oblik neke žene čiji lik mi je poprilično poznat iz nekog lijepog sna o sreći. Ajde da se dogovorimo, reći će i monolog će da se nastavi. Ja, kriv po svim tačkama optužnice, obavezan sam da....... Ne interesuje me. Ni za šta sam kažnjen, ni kojom kaznom, ni šta treba da uradim da se popravim. Jer ako se popravim, ako se zaista popravim ili bar obećam da ću se popraviti, ta žena prekoputa, taj hodajući gramofon, smilovaće se i vratiće se iz dječije sobe u, nekada našu a sada neopozivo moju sobu, u moj bračni ležaj, i dopustiti mi da se ponovo poigram sa njenim grudima, njenim bokovima, njenim.... I dopustiće mi da ponovo budem mužjak čiji će uzdah na kraju parenja opet stvoriti iluziju sretnog braka. I sretnog bračnog para. Igraću se tako dan-dva a onda će mi, iz ko zna kojeg razloga, ponovo oduzeti igračke i preseliti ih u onu drugu sobu. Ako budem dobar, ako ne budem dobar, ako budem dobar...... A meni se ne igra. Naučio sam igru, savladao pravila i znam cijenu. I nisam spreman da je platim. Ne želim da se igram jer sam odrastao i dosadilo mi je da se nadmudrujem. Pokupi svoje igračke i marš iz moje avlije rekao bih da smijem. Da me nije strah od goreg i još strašnijeg monologa. Jer dosadilo mi je da slušam istu ploču svaki put. Imam i ja spreman monolog. Već godinama, uvijek prije nego što krene taj psihotični ritual žrtvovanja mene ko zna čemu, ja kažem svoj monolog. Na samom početku ja dostojanstveno, pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću izgovorim: Kriv sam!!! I molim boga da gramofon odustane, da se ploča polomi ili bar da crkne igla. I nikada mi bog ne usliši molitvu. Ipak, postoji nada, negdje duboko zakopana u meni, da će taj nevjerovatan stroj, taj perpetuum mobile jednoga dana da prestane, da će da joj dosadi, da će odustati. Jer nada zadnja umire.

04.08.2012.

Nesreća

Nesreća nije božija kazna koju odrađujem za samo njemu znane grijehe, svoje ili svojih predaka. Nesreća nije ni splet okolnosti, igra slučajnosti da se nađem na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nije čak ni uticaj zvijezda, poredak planeta u trenutku rođenja, znak u horoskopu. Ništa od svega toga. Nesreća je moj vlastiti izbor. Negdje, u nekom trenutku, na raskrsnici puteva u nepoznato, skrenuo sam na pogrešnom mjestu, u slijepu ulicu odakle dalje ne mogu a nazad ne znam ili ne smijem, vrag će ga znati. Negdje, nekada, zaljubljen i ubjeđen da je sve baš onako kako to vidim kroz moje sopstvene roza naočale, krenuo sam sa pogrešnom osobom pogrešnim putem. I hodao tim izabranim putem ne dotičući tlo, sretan što je baš mene, a ne nekog drugog, htjela baš ta osoba, baš ta, tražena godinama i jedva pronađena u moru sličnih a opet tako bezličnih drugih. I gradeći kule u pijesku, čardake ni na nebu ni na zemlji, u trenutku osvješćenja, kada sam svom težinom pao po tom istom tlu iznad koga sam srećan lebdjeo, shvatio sam da sam se zajebao. Ni prvi ni zadnji ali što baš ja. Na kom sam to mjestu, u kom trenutku, slijep od ko zna čega, umjesto vještice vidio ispred sebe princezu. Ili je to zaista bila princeza koju je otkucaj sata sa gradskog trga, u neku ponoć mog života, ponovo pretvorio u vješticu. Sad kad je čarolija nestala, kad su stvari poredane kako već sleduje, ja po prvi put vidim ko sam i gdje sam. A izgubljeno vrijeme, potrošena i bačena mladost koju još samo ponekad prizovem poslije par čašica ljutih, sve što sam bio i radio, sve što sam ikada želio, gori i sagorjeva u vatri pakla moje sopstvene gluposti. Ta ljubav mog života, ta djevojčica koju sam nesebično privio na grudi, ta osoba, ta persona od koje je još samo ime ostalo, sjedi preko puta mene i u savršenoj grobnoj tišini, polako ali sigurno, izjeda mi jetru i pije krv na slamku. Dođe mi da vrisnem. Da jaučem nad samim sobom. Da plačem. Dođe mi da.... A ništa od toga. Samo mirno i poslušno brojim dane do smrti i gledam kako se preko kalendara vuku moje godine bačene u vjetar. A negdje, na nekom mjestu ove proklete planete, postoji žena kojoj bi moje ruke bile svete, moje oči more u kome bi kupala svoje uvojke a grudi meki jastuk za njenu glavu. Ona postoji, znam, ali ja nisam imao snage ni volje da je tražim. Nisam bio dovoljno hrabar da krenem u nepoznato i, naoružan osmjehom i pun sreće i ljubavi potražim svoju princezu. Pravu, pravcatu. Umjesto toga, uzeo sam surogat i pokušao da od nje napravim svoj ideal. Da je volim i da joj služim, da je nosim na rukama kao malo dijete, da je ljubim i da je učinim srećnom. Znam, od govana se pita en pravi ali odakle sam, slijep kod očiju, znao raspoznati, kako sam mogao da znam da je čarolija trenutna i kako sam mogao i naslutiti da će baš mene zapasti zla vještica. Pa koliko ih ima na planeti bože dragi pa da baš men a ne nekog drugog zapadne ovo hodajuće zlo, ova vječno nezadovoljna, vječno nadrkana spodoba koju nekad nazivah srećom. Danas, jedva čujno samo promrmljam njeno ime. I ne pitam se više da li je trebalo baš ovako i zašto je baš ovako moralo da bude. Odavno ni ne sanjam. Moje su snove strijeljali vojnici nekih mračnih sila podzemlja, moje su želje razapeli demoni, mene su napustili anđeli koji nikada nisu ni bili tu. Ja sam konačno i neopozivo sam. Sam da samiji ne mogu biti. U tom dvojcu bez kormilara, dok veslamo u nepoznato, ja polako ali sigurno kopnim i nestajem u bezličnosti života. Umoran od pretvaranja, na miniranom bojnom polju, dok poslije izgubljene bitke pokušavam da pronađem minu koja će me osloboditi patnje, tumaram ranjen i osramoćen. Komandant protivničke vojske, pete kolone, taj kvisling koji me je izdao i ostavio da se borim sam i na kraju me napao s leđa, slavodobitno pjeva pobjedničku pjesmu. Ne sluteći da u toj bici samo oboje gubimo protivnička vojska se pregrupisala i nastavila rat. Ja ne želim više da se branim. Za mene je rat kategorija koja završava obostranom nesrećom. Ali objasni ti to budali. Ispričaj to gluhom i nacrtaj slijepom. Zavaljen u travu nagorjelu od mina i granata, posmatram kako se na horizontu sunce lagano gasi i napušta bojno polje. Ja sam nebitan. Ko je ikada žalio poraženog. Sada će doći da me previju, da me liječe i izliječe da bi me mogli ponovo napasti. Ja sam jedini protivnik koji se ne brani, ne bori, ne tuče. Ja sam unaprijed pristao na poraz. Pa naprijed silo i nepravdo. Tu sam. Pucaj šta čekaš. Žao mi je samo nje koja negdje daleko čeka da dođem i ponesem je u naručju, da joj se poigram sa kosom i poljubim obraz natečen od čekanja. Da je, držeći je za ruku, povedem u šetnju najplavljim nebom koje postoji a rna uho šapnem čarobne riječi....možda po prvi put u životu onome kome treba. Volim te. Nije ovo ljubavno pismo. Ovo je krik duše razapete na krstu beznađa, ovo je jauk zatvorenika osuđenog na doživotnu robiju, ovo je samrtni hropac strijeljanog. Uhvaćen u raskoraku i zarobljen između života koji ne sliči životu i smrti, šta može živ čovjek da učini. Da pokušam ponovo. Da počnem ispočetka. Da prekratim muke ili da nastavim život što se samo životom zove. Mogu li smoći snage da sve pošaljem dođavola i krenem nekim novim putem ili stranputicom, svejedno. Jer gore biti ne može. Mogu li skupiti volje i hrabrosti da konačno, jednom i zauvijek, pronađem tu ženu koja me čeka, da je uzmem u naručje, da joj poklonim ovo malo što je od mene ostalo i bar ostatak života učinim boljim. Jer nesreća nije božija kazna. Nesreća je moj vlastiti izbor.


Stariji postovi

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

REKLAMA ZA MENE SAMA

NO ZIKAMUUUUUUU.....!!!!!!!!! JUST FOR VINKO
free counters

EVO GA SAT.......!!!!!!!!!!!!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
40181

Powered by Blogger.ba