Monopol
Prošla je zima (ne vratila se) sa svim svojim dragostima i gadostima kojima nas je nemilice počastila na samom kraju, neselektivno udarajući repom punim minusa i snijega. Vrijeme koje smo provodili družeći se jedni sa drugima, igrajući razne društvene igre ne bi li skratili duge zimske večeri i bar malo uveselili svoje prirodne ćelije u koje nas je mećava satjerala kao miševe u rupu. Jamb, remi, monopol.... Ta predivna igra koja je, bar za kratko vrijeme, od nas pravila kapitaliste što nemilice kupuju i prodaju, posjeduju elerktrodistribuciju, vodovod, cijele željezničke stanice, imanja na kojima grade kuće, motele i hotele i tek povremeno zagaze u zatvor iz koga se izlazi kad se odmrdelja zaslužena kazna (3 kruga), pomoću kartice (štela) ili plaćanjem 5.000 nečega (kaucija). Ma pravi jedan kapitalistički svijet. Na startu dobiješ pare koje nisi zaslužio i njima stvaraš svoje malo carstvo koje, ako budeš imao sreće da ne nagaziš na ''private property'' na kome je netom izgrađen hotel i za to budeš kažnjen određenom sumom novca zarađenim na isti takav način. Sreća se ovdje ogleda u kombinaciji dvije kocke koje određuju pomjeranje i sretno ili nesretno parkiranje na prethodno obilježena polja. Ako je zemljište prazno (opaaaaaaaaaa) kupuj lolo i (pošto platiš državi dozvolu i sl) pravi kućicu u cvijeću zbog čije će nagle izgradnje zemljište naglo da dobije na vrijednosti a nesretni putnik najmernik najebe plaćajući ''namet na vilajet''. Ako se zajebeš uvijek možeš da prodaš sve što imaš (odmah ili laganini) sve što si kupio, napravio ili oteo i to u pola cijene ako ne i manje. Pobjednik je onaj koji, virtuoznim transkacijama i uz pomoć sreće, osvoji, kupi ili otme najveće i najskuplje komade zemlje. Ovdje nema popravnog niti eksproprijacije eksproprijatora. Kad ti uzmu uzeli su ti. Možeš da se jebeš! Lijepa igra. I nadasve humana. Toliko slišnosti između nje i BiH. Nezarađenim novcem (razne donacije iz EU, svijeta i jadne i napaćene dijaspore) pokupovaše ''sposobni'' sve što se kupiti moglo. Imanja ''onih drugih'' kupovali su u bescijenje a dozvole za gradnju zgrada, hotela i koječega dobijali su na mjestima na kojima Titova država nije dala ni klupa da se postavi. Nikoše carstva na mjestima bivših fabrika kupljenih za neznatne sume u kešu i gomile papira nazvanih ''vaučeri''. Vaučerizacijom je najveći dio BiH prešao iz mojih i naših (narodnih) u privatne ruke. Obećavajući da će pokrenuti proizvodnju, raznorazni pametni i sposobni ''vojnici partije'' dobijali su mogućnost da se pred sobom i pred familijom potvrde kao uspješni, postajući načelnici, predsjednici i ko zna šta sve ne na raznim pozicijama od opštine do skupštine. Narodne, naravno. Bacajući kockice na svom ličnom monopolu koji se od moje igrice razlikuje po tome što u njihovoj nema zatvora, dosegnuli su neslućene vrhove. I prolazile su godine, gasila se privreda, siromašio narod, a oni se smjenjivali kao u kružnom toku saobraćaja iz koga izlaska nema. Danas ovdje, sutra tamo, prekosutra negdje da bi, nekim samo njima znanim čudima opet bio ovdje. Slavljen od masa i obožavan od sljedbenika kojima je pođeđe bacio kakvu kosku ''da se i sirotinja omrsi''. Ko god bio na čelu polovine ove moje male zemlje, radi isto. Penzionera je manje za deset hiljada a radnika za pedeset. Omladina uči bez smisla, bez potrebe i, naravno, bez nade u bolje, ostarina ne smije da umre jer je sahrana skupa (no lijekovi su još skuplji al jbg sad), zaposleni rade bez plata gradi se bez reda. Krade se na sve strane (ono što je ostalo) i kasa je već odavno pri dnu. Al Baltazar je tu da spasi stvar. Kad nema šta da se ukrade ima načina da se kasa ponovo napuni. Uzećemo kredite. Opaaaaaaaaaaaaa sele. 4 milijarde evrića. Gradićemo autoputeve kojima niko neće prolaziti, spasićemo željeznicu kojom se niko neće voziti i kupiti čitava dva aviona za AirSrpska koji nikada neće poletjeti. Pomoći ćemo PIO sa nadom da će se broj korisnika značajno umanjiti, popravićemo aerodrom Banja Luka da se slikamo i možda, ali samo možda, pokoji Evrić dati i privredi. Hahahahahaha. Šalim se . Nema šanse. Koji će nam moj privreda. Kredite će vraćati naša a ne njihova djeca. Gladovaćemo mi a ne oni. Zavađeni, na tri strane ove zemlje, naše vođe, naši lideri, sinovi nacije, ugodno zavaljeni, u kakvom hotelu Brisela ili Ciriha, ispijaće viskiće i pričati viceve na naš račun. Za to vrijeme, narod, raja i puk pucaće po šavovima a kaiš će da se steže do iznemoglosti. U toj novoj zemlji anorektičara možda neko nekad dođe pameti ali, čini mi se da su šanse zaista premalene. Zato dajte nam kredita za njihove sinove i kćeri. Kad vraćamo svoje možemo i njihove. Jebi ga. Tako na pao grah. Samo da se zna, ako ko i prdne, nije od graha. To je od čiste muke!
Došlo je vrijeme promjena. Na sve strane svijeta smjenjuju se lideri i visokopozicionirani sinovi i kćeri naroda. U Francuskoj, zemlji Napoleona (mislim na konjak) i šampanjca otišao je jedan a došao drugi. Francuz, naravno. Kako dođe, tako svoje novoizabrano dupe prošeta do Njemačke, te zvijezde vodilje EU koja je, zaapočevši III Svjetski rat (samo ovaj put mnogo pametnije) i koristeći Evro (omiljenu novčanicu širom ove moje napaćene zemlje) konačno i neopozivo porobila svijet. Adidaske i slične stvarke kojima se sjeverni o omraženi nam susjed dičio a iste proizvodio uz pomoć naših gastarbajterase danas se prave na dalekom istoku. Vijetnam i slične zemlje čija ekonomija nije u mogućnosti da parira evropskoj, razdragano su dočekale ulaganje ’’stranog kapitala’’ i konačno prihvatile švabe za vladare. Svi bi da rade i zarade pa što onda ne god njemačkih kapitalista. A oni, da bi uvećali svoje ogromne profite, preselili su cijele fabrike u zemlje u kojima za platu jednog njemačkog radnika radi najmanje 10 ljudi. Mali, žuti i efikasni. Ušteda od 9 radnika koristi se za dalji razvoj demokratije i porobljavanje sotatka svijeta. Pametni francuski predsjednik je, da ne bi bilo nimalo sumnje, odmah otrčao da se pokloni Lili Marlen i pokaže ostatku svijeta da Rajh, sa svim svojim obilježjima (kukasti krst dolazi kasnije) ponovo jaše. Ostatak Evrope cvrči ko zaprška jer Grci više neće da se zajebavaju o tuđem trošku i pun im je kufer EU i Evra, nude nesebičnu pomoć u novcu za koji nema pokriće ali zato ima izvanredne kamate. Grci neće da se igraju al ako izađu iz kola ode sve u PM. Eberećke? Ebertute! Eber, koga ćete? Eber, ima kandidata. Budala i krivih drva nikada neće nestati. I ako neko misli da Brisel želi da zadrži Grčku u EU iz ljubavi ili je debelo pobrkao lončiće ili se najeo bunjike. Ako odu braća Grci, klupko prevare zvane EU počeće da se odmotava svjetlosnom brzinom i polako će, sa drveta demokratije i sveopšteg nepretka, početi da otpadaju i druge trule jabuke, kruške i slične voćke. Zadužene i prezadužene. Ako odu iz EU sa sobom će ponijeti i svoje dugove. Dugovi se mjere stotinama milijardi evrića pa će morati da se napravi završni račun i da se vidi ko je koga, koliko i kada zadužio a ko je pokupio kajmak iz te velike činije mlijeka jer kad crkne krava muzara mora se znati i ko je previše teglio pa jadna ’’Milka’’ nije mogla dalje. A kada na vidjelo izađu svi njemački marifetluci i prevare a šarene laže pokažu svoje predivno lice a novčanici evropskih nam susjeda bitno otanje doći će do opštenarodnog veselja. Jer EU je SFRJ 21.vijeka. Narodi koji su neprirodno zajedno i koji misle da su kradeni od strane onih drugih, želeće da naplate svoje muke i patnje i robovanje toj fantomskoj zajednici ’’ravnopravnih’’. Vidjeće da je članstvo u NATO-u mnogo gore od članstva u Varšavskom paktu, industrije će da padnu na koljena jer nema toga što Evropa može napraviti da Kina ne može 10 puta više i 10 puta jeftinije a globalno selo će započeti jedno globalno sijelo. Sa pjevanjem i pucanjem. Padaj silo i nepravdo..... A kada pukne po šavovima, pucaće i po drugim mjestima. Sjeverna Irska, Sjeverna Italija, Belgija, Španija......Evropa će ponovo da prekraja granice i to na isti način na koji su narodi moje nesretne i pokojne SFRJ došli do svojih ’’istorijskih granica’’ i praistorijske mržnje koja je jedina opipljiva znamenitost koju su ratovi sa ovih prostora iznjedrili. U amanet našoj djeci ostavili smo mržnju prema svemu i svačemu i ona su to usavršila do krajnjih granica. Danas, u mojoj maloj zemlji (iz dva dijela) žive vjekovno nesložna ’’braća i sestre’’ uhvaćeni u zamku ’’bratstva i jedinstva’’. I iako pričamo istim jezikom (razumijemo se a zovemo ga kako ko hoće) pokrpili smo se kao najprimitivnija plemena koja su u dalekoj istoriji pokušavala da pokore jedni druge a opstali su samo zato što nisu imali sredstva za masovna uništenja. Danas je i to nabavljeno i pitanje je kad će nekom zadrhtati prst a simpatični paketići u koje su zapakovane radiaktivne pečurke prošarati nebo iznad nas. Pa da se konačno vidi ko je ko. Kom opanci, kom obojci! E u tu i takvu Yugo Evropsku Uniju hoće da me i da nas odvedu naši demokratski izabrani velikodostojnici, dojučerašnji marginalci koji su svoje karijere gradili na ispaljivanju predizbornih nacionalističkih parola. Srbija je izabrala svoje, Hrvatska odavno a i mi nismo dalkeo od izbora. Ovi zadnji mi se nisu dopali ali novi će uskoro. Za dvije godine. Dok se malo pokrvimo na lokalnom nivou. Taman se Josipović i Tadić naučili držiti iako, u isti dan, jedan odaje počast Bljesku i Oluji a drugi žrtvama Ustaškog terora, kad ne lezi vraže. Mali Šešeljko ispliva na površinu. I dok se Vojvoda Voja u Hagu svađa sa bjelosvjetskim ’’poznavaocima prava’’ dotle njegov izdanak, pulen, mali potrčko i posilni, sjeba radikale i napravi stranku pod imenom SNS. Kod nas je SNS vodila jedna žena u poodmaklim godinama i zvali smo je babina stranka. Baba ’vamo, deda tamo. Eto nam budućnosti. Ono što krasi izbore i u Hrvatskoj i u Srbiji je fanatična želja da uđu u Evropu. Jebem ti budale. To je ravno ukrcavanju na Titanik nakon sudara sa poznatom santom leda. Tu viziju koju imaju političari sa ovih terena nema niko živ. Al šta da se kaže. Izbori su bili i prošli. Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Ili ona, meni najdraža izreka, iskali ste – EVO VAM GA!.....Ah da, da ne zaboravim.... Danke Deutschland! 
Maj. 2012. Kako vrijeme samo neumitno, nezaustavljivo i nemilosrdno leti i na čelu, obrazima, rukama i svim drugim dijelovima tijela ostavlja neizbrisiv trag i neoboriv dokaz da je ’’moje davno prošlo’’ i da sam mnogo bliže kraju nego početku života. Vrijeme za svođenje računa? Ma jok. Može se još malo. Mora se još malo. Bar malo. Ukalupljen u prostoru koji odiše učmalošću i žabokrečinom, u istom ritmu iz dana u dan, od jutra do sutra, po ustaljenom rasporedu od čijeg protokola se ne smije odstupiti ni milimetra jer dušebrižnici i kritičari pažljivo vrebaju svaki potez, moj dan počinje i završava. Ustajanje kao nužni preduslov svih daljih aktivnosti dešava se u ranu zoru, kada se preforsirana i odavno pohabana mašina organizma pokreće usiljenim ritmom i starta kao lamborđini sa izlizanim gumama na mokroj ulici. Tu i tamo prokliže, zanese se na krivini i teško staje kad treba jer teško ponovo polazi. Uz gromoglasnu buku koju proizvode pluća dok se penjem na prvi ili drugi sprat (hvala dugogodišnjoj navici konzumiranja nikotina) uspijevam da se održim na sedlu iako konj odavno ne pokazuje želju da me zbaci. Jebeno da Bog kaže. Sumiranje rezultata, kao u svakog prosječnog stanovnika ovog nesretnog vilajeta što se Bosnom zove, izbacilo bi poraznu činjenicu da sam uspio samo ono što je normalno i za bilo kakvog priprostog, poluinteligentnog stanovnika centralne Afrike koji uporno, u svom svom neznanju, gleda u sijalicu koja ’’nekako svijetli’’ iako niko nije zapalio vatru. Oženio se (čudna mi čuda), napravio dvoje djece (što je logična posljedica braka), koju sam, manje-više uspješno vaspitao, sa ženom se posvađao 1.823.756 puta i svaki put se definitivno razvodio (a još smo u braku) i otrpio rat, neimaštinu, pogibije, smrtne slučajeve, svadbe i slična veselja. Danas, na toj stazi kojom uporno gazim prema kraju, ništa obećavajuće. I ništa novo. Djeca rastu i već im poprilično smetam sa svim svojim savjetima i dosadnim pridikama ali su spremni da ih saslušaju jer nemaju kuda da se sklone. I dok, samouvjereno, dijelim pamet na sve strane sasvim sam siguran da sam od pameti odmakao koliko i zemlja od sunca jer da sam pametan, danas ne bih bio ovdje nego bih (a to mi je neispunjena želja) skakao rame uz rame sa kengurima, tamo daleko, daleko od mora..... No, tu sam gdje sam i to se više ne mijenja. Ponekad, kad ugrabim koji minut samoće, dok su svi, što opravdano, što neopravdano odsutni, vratim se u neko vrijeme bezbrižnosti, fudbala u obližnjem parku i prvih ljubavi. Učilo se kad se moralo a zaljubljivalo kad se stiglo. i to uvijek do ušiju koje su, u mom slučaju, poprilično visoko. O kako sam samo bio zaljubljen u jednu Ljiljanu (iz Neđarića) sa kojom sam raskidao i mirio se više puta nego što je Mesi dao golova u karijeri. Gdje je danas? Zatim Sanja, pa još jedna Sanja, pa Aida koju sam poljubio par puta a probao nijednom.... Gdje je sada? Jedna Dijana, Dragana, Senada koja me zvala da idemo skupa na njenu vikendicu 7 dana a ja hladno odbio. Muškarčina. Nisam smio da priznam pred rajom da me starci ne bi pustili. Ko bi to priznao. Ko li je išao umjesto mene? Zatim Azra, predivno stvorenje, na čije čežnjive poglede nisam reagovao jer sam bio...glup brate dragi. Jadranka, Jasna, Danijela...... Jedna Radmila, stvorenje koje se ne da opisati riječima, žena za sva vremena, koja mi se desila u nevrijeme, jbg, i sa kojom sam se razišao jer sam bio previše mlad za takvu djevoku. Neko drugi nije bio. Neko drugi je uvijek pametniji. Adrijana, mmakedonka koju sam čekao da dođe na veterinarski fakultet koji sam vidio sa prozora svoga stana. Fakultet sam vidio svaki dan, nju nikada...Još jedna Senada, najljepše stvorenje koje sam ikada prošetao Sarajevom, koju sam bio spreman oženiti na licu mjesta, u bilo koje vrijeme i po bilo kom nevremenu a nikada nisam imao hrabrosti da je poljubim iako je ona samo na to čekala. GLUPANEEEEEEEEEEEEEE...!!!! Danas sam sretno oženjen sretno udatom ženom sa kojom se uglavnom gledam preko nišana, i majke mi, nekad mi se čini da bi, da nam neko podijeli municiju, to bio mnogo gori rat nego ovaj naš koji smo tek završili. Oprezno liježemo u dvije sobe kao dva smrtna neprijatelja iako po danu sve djeluje kako treba a prijatelji nam još uvijek zavide na harmoniji koju smo postigli. Dva stranca uhvaćena u istom prostoru, bez snage da nešto promijene i bez volje da nešto poprave. Život se i dalje vuče kao glista po kiši a ja ni kriv ni dužan, sabiram promašaje (jer pogodaka i nemam za sabiranje) i razmišljam.... Ako išta pametno smislim napisaću ali, daj bože kćeri da te aga hoće..... Jebem ti život. Jedan a kurcu ne valja!
Ide ljeto. To se baš i ne vidi na ulicama moga grada koji je, prije neki dan, osvanuo pokriven pozamašnom količinom snijega (koji je svojim neobičnim proročkim sposobnostima predvidjela Seve Nacionale) i bacio me u rikverc bar 4 mjeseca, u vrijeme kada sam se čitava dva dana junački borio da otkopam lični i personalni automobil iz ruku Djeda Mraza a potom ga sa velikom tugom ostavio na mjestu jer se, inače revnosna komunalna služba, po ko zna koji put iznenadila snježnim padavinama u januaru. No, bi šta bi. Snijeg pade kad treba a bogami i kad ne treba. I svi šokirani. A bez veze, majke mi. Kao, nije nikad u maju pa otkud sad to. A stara, dobra sevdalinka, koju su pjevali naši preci kad su išli na ili sa prela (to je nešto poput derneka: mnogo momaka i djevojaka i poneka baba, strina, ujna, tetka ili druga pripadnica ženskog pola koje su bile zadužene da paze na čednost okupljenih ženskinja) ili kad bi popili koju više, govori o snijegu kad mu vrijeme nije: Snijeg pade na behar na voće..... Snijeg pade, drumi zapadoše i slično tek, omladinke koje su, netaknute, preživjele prelo, imale su mogućnost da svoje sexualne sklonosti i apetite podmire na drugom mjestu koje se vezivalo za poljoprivredne ili stočarske obaveze pa je tako časna i poštena Virgo Intakta seljančica veoma netaktično mogla da se pronađe na sijenu ispod kakvog seljačića ili dok je čuvala ovčice na kakvom proplanku pod nestašnim čobaninom. Uz čobana obavezno ide i svirala al ko je u dotičnu stvar duvao nije bitno za ovu priču. Elem, snijeg pade pa se diže (čitaj: otopi) i polako, kroz kišnu zavjesu, poče da se nazire budućnost. Sa svih strana na malim ekranima sjevaju ponude za ljetovanje na predivnim i idiličnim plažama bliskih nam susjeda ili dalekih nam obala prijateljskih zemalja koje su oduvijek prema našem i našim narodima iskazivali više nego prijateljske osjećaje, da ne kažem emocije. Možete da se bućnete u razna mora, Jadransko, Egejsko, Crveno i Crno (da bih otišao na Crno more moram da uletim u crveno na kartici) te na egzotična mjesta koja se nude diljem i širom planete. Svoje noge možete potopiti po raznim cijenama, od ’’džaba’’ u obližnjem potoku do 2.000 Evrića na Miločeru (oj svijela majska zoro....), ili možete da odete do, nekada sestre sa kojom ste dijelili i dobro i zlo, zajedničku sobu i kupatilo, Hrvatske, po relativno niskim cijenama. Naravno, ukoliko vam poslodavac Savjet ministara (ili bilo koji segment ’’zajedničkih organa’’ u kojima više primate što manje radite – dakle obrnuto proporcionalno). Donedavno su Seobe (Srba naravno) završavale u Grčkoj, toj bratskoj pravoslavnoj zemlji, kolijevci civilizacije, i džaba su nekadašnji sustanari, danas dobre komšije, Crnogorci, uzvikivali na radiju: Ne idite u Grčku da se grčite, dođite u Prčanj da se.....kupate! Grčka, ta zemlja velikih filozofa, Atine i Sparte, to mjesto na kome su se rađali, živjeli i bitisali nezaboravni bogovi čiji životi su oslikavali i određivali način funkcionisanja Antičke Grče i komšiluka, danas je na rubu propasti. To je utješna konstatacija jer u mom životu, od malih nogu se govorilo da je neko propao ’’ko Grčka’’.... Vidovit narod nema šta. Još davno su znali da će Grčka da padne na koljena. Hvala Nijemcima i cijeloj EU. Al su im ga zavukli, svaka im čast. Danas EU kopa i rukama i nogama da spasi Grčku (kojoj spasa nema), skine je sa aparata za održavanje života i postavi na noge. Ne zato što vole Grke (čuj, Nijemci da vole Grke) nego zato što su bili budale. Davali su kredite (OGROMNEEEEEE) bez žiranata. Ko će to da vrati? A kod nas.... Ma nema šanse da dobiješ od banke na zajam 100 maraka a da nisi dinio rodni list, državljanstvo, ličnu kartu, vozačku dozvolu, prijavu mjesta boravka, pasoš (da ne pobjegneš) platne liste, matični broj, obim struka, visinu i težinu i sve to isto za još dva žiranta koja će, kad vi prestanete da vraćate kredit sa najpovoljnijom kamatom u zemlji od svega 13,6% (ne bi ni rođenom bratu dali tako povoljno) pozivati, prozivati i maltretirati do iznemoglosti. Ti žiranti su, po pravilu, vaši bivši najbolji prijatelji, bivši najrođeniji i najomiljeniji rođaci i bivši kumovi (bivši jer se stvar otela kontroli i više nikada kao nekad). I dok Grčka grca u dugovima, EU, u strahu da se ne raspadne jer će se tek raspadom utvrditi ko je koga i za koliko zavrnuo a kad se to utvrdi neće da prođe bez krvi, ni kod nas nije), naš običan i do guše zadužen čovjek razmatra ponude za ljetovanje. Jer ako sad ne ode, dogodine ko zna da li će. A već smo dužni. Koja hiljada gore ne znači ništa. Ako imaš žiranta pogotovo. 
Pade snijeg. Opet. Nevjerovatno. Dok se cijela zemlja spremala da vježba i do savršenstva dovede pokrete i koreografiju hiljada i tisuća mladih za predstojeći slet u čast Dana mladosti (koju nemilice pobismo krajem prošlog vijeka) i na taj način oda počast jedinom sinu ovih prostora koji je znao da sa stokom treba kao sa stokom pade snijeg. Taj predivni, bijeli prekrivač sakri obronke planina, livade, parkove i travnjake, a voćke, nosioce i čuvare vitamina i zdravog života, pocijepa ko budala ’’Oslobođenje’’ da im više ne padne na pamet da se ’’prave’’. Zakukaše seljaci-poljoprivrednici (pravi seljaci ne kukaju jer žive u gradovima i nemaju pojma o čemu se tu radi) i brže-bolje, uz pomoć ’’experata’’ za pola dana utvrdiše da je preko 70% ovogodišnjeg prinosa (voćnog, bezbeli) sjebano i otišlo u nepovrat. Sad mi je sinulo gdje su nestale silne pare iz donacija za BH. Oni nemaju pojma o matematici. Postotke ispaljuju kao Browing u rukama pijanca, brzo i neselektivno, a uizmaju kao vojska koja je netom ’’oslobodila’’ kakav grad pa kupi sve što joj se na putu nađe. Kupi i ne žali. Ti i takvi ’’experti’’, finansijski magovi i ekonomski stručnjaci utvrdili su da smo stabilna zemlja (valjda zato što nema mnogo zemljotresa i zato što smo ipak zemlja na zemlji, a ne na kakvom brodu), da je evidentiran rast proizvodnje iako proizvodnja uopšte ne postoji, da je bruto nacionalni dohodak (kao da imamo kakve prihode sem para iz kredita) sve veći i da smo na putu ozdravljenja i na putu ka NATO i EU. Ja, sa ovo malo pameti i nešto iskustva iz ’’onog’’ i ’’ovog’’ sistema, sa sigurnošću mogu da tvrdim da je jedini put na kome smo mi ’’put u pičku materinu’’. I mada znam da niko nikada nije do tamo stigao i nema šanse da se sazna kakvo je tamo stanje, slutim da taj put ne vodi u dobro. No, tako je kako je. Pao je snijeg i sad se mora postupati po pravilima službe za nenajavljene minuse i vlažno, klizavo i nadasve nepotrebno stanje. Zimska garderoba se, po hitnom postupku, povadila iz ormara, vakuumskih vreća, dna kauča i ko zna odakle sve ne, a radost očima, tanke majice i providni ljetni detalji na ionako oskudno odjevenim pionirkama/omladinkama, odoše na nezasluženi proljetni odmor. O Bože, daj nam suncaaaaaaaaaaa.... Ostavljeni na milost i nemilost vlastitim ženama koje se skidaju samo kad se kupaju, a po kući hodaju u izazovnim kućnim haljinama, trenerkama preko kojih su navukle džemper ili dva, i vunenim čarapama čiji sexipil se ne da riječima opisati, sa neizbježnim viklerima na glavama, mi, jadni muškarci, napuštamo prozračne i oku ugodne exterijere i ljetne bašte. Nit u njima ko sjedi niti konobar poslužuje. Zatvoreni u istom prostoru sa vjekovnim neprijateljem, dijelimo zlo (dobro je nekim čudnim sticajem okolnosti, ostalo u dalekoj prošlosti) i trpimo udare sa svih strana i jedina smo bića na planeti koja razumiju zašto je potonuo Titanik. Da, udario je u santu leda i, pošto nije napravljen kako treba (jer su neki majstori zabušavali), neminovno je potonuo. Ma daj. Drugom ti to. Udario je u santu a santa je ženskog roda. Jasno je da nije imao šanse. Da je udario u ostrvo, majke mi moje, i danas bi plovio. Ali ta santa leda, ta specifična ,,ženka’’, koja se odvojila od ostale grupe (vjerovatno udruženje za očuvanje negativne temperature u cilju održavanja polova hladnima kakva vremenom i postaju srca žena koje ’’uhvaćene u brak’’ robuju zlim i pokvarenim muškarcima) i vjerovatno imala PMS, stala je pred moćni, veliki i granidozni Titanik (muškarčina jedna) i rekla ’’no pasara’’. I Titanik, i veliki broj jadnih i od sante prezrenih putnika, završili su na dnu okeana. Žena ne prašta. Žena ne prašta ni kad prašta. I ako prašta ne zaboravlja i redovno ponavlja zašto je oprostila pa samim tim i oprošteno nije baš oprošteno. Svaka, ama baš svaka, ima u glavi rokovnik u kome bilježi svaku pa i najmanju pogrešku (po njenom aršinu) koju je muškarac (njen, naravno) napravio. Taj rokovnik ja zovem ’’Sjeti se Kupara ’86’’. Jer svaka pridika, svaka pa i najmanja zamjerka će prouzrokovati da priča krene ispočetka. Pa ako je jadan i nezaštićeni pripadnik muške populacije, upoznao ženu 1990., oženio je i danas je sa njom, a grešku je napravio 2012.ne postoji nikakav razlog da se životna saputnica, držeći slovo prekora, u određenom trenutku vrati na 1990.i počne da nabraja, hronološkim redom, sve greške nesretnika. I tu pada i mit o narodnoj pjesmi u kojoj ’’Mjesec kara zvijezdu Danicu’’. Mjesec nju možda i kara al ona njega jebe u zdrav mozak od kad je svijeta i vijeka. Za jedan sex, jedno jedino gurkanje po bračnom ležaju, muškarac mora da otrpi veliki broj psihotortura. Sex je sve rjeđi a torture sve češće i sve duže. Cijena sexa se samim tim iz dana u dan uvećava. Što su pridike češće muškarcu je teže da se nakani da ’’povali govorni automat’’ pa je sex sve rjeđi. Zato su ženske pridike, uzročno-posljedično, sve duže i duže (godinama se to nakuplja) a želja muškarca da se okonča taj mizerni i odvratni psihološki pritisak sve veća i veća. Stoga, sve više muškaraca (Titanik) u pokušaju da izbjegne bilo kakav kontakt sa svojom ženom (santa) u cilju održavanja na površini, pribjegava povremenim izletima iz braka (Atlantik) u neke ljepše predjele u kojima nema leda (bilo koje drugo more). O, da, i tamo ima santi, ali su nekako toplije i mekše, nježnije i pune razumijevanja. Vjerovatno i one imaju svoje Titanike kojima jebu majku i same temelje postojanja, ali prema nama su nekako ljudskije. Da nije drugih mora, život ne bi imao smisao. Niko ne bi plovio i svi bi se mi, na kraju, našli na dnu. Okeana naravno. Sva druga dna smo odavno dohvatili. 
Kao i svaki prosječan, oženjen muškarac, nedjeljno jutro sačekujem u vlastitom krevetu, pored vlastite žene, čije mrzovoljno lice i nezadovoljnu facu osmatram i izučavam godinama, bez nade da ću ikada proniknuti u mračne tajne ženske svijesti. I, naravno, kao i svaki prosječni oženjeni muškarac, iskradam se iz postelje u kojoj se ništa, osim intenzivnog hrkanja i otimanja za pokrivač, ne dešava vijekovima, i grabim sigurnim koracima prema izlaznim vratima dok se vještica nije probudila. S one strane vrata, sam i slobodan kao ptica, počinjem svoj nedeljni ritual. Opaaaaaaaaaaaaa. Pravac auto-pijaca. Tamo, na svetom mjestu na kome se okupljaju muškinje, uglavnom nejebači ili isluženi priplodni primjerci muške populacije za kojima je potreba prestala krajem prošlog vijeka, konačno svoj i na svome, pogleda užarenog od ljepote očuvanih polovnjaka, počinjem svoj jedini slobodan dan. Prvo sa kumom (takođe bračna izbjeglica) popijem kafu iz velike džezve koju nam svake nedelje, već po navici, konobar donosi ne pitajući za narudžbu, koristeći vrijeme da razmjenimo nove i uvijek svježe opaske visokoštovanih i uvaženih pripadnica ljepšeg pola koje, nepažnjom i ničim izazvani, oženismo. Nakon smijeha, a potom i tugaljivih kratkih priča, prije nego nam poteknu suze samosažaljenja koje smo 1000000% zaradili sa svih deset prsta i jednim jedinim leđima preko kojih se sve lomi, lagano se prepuštamo veselom mimohodu između kolona parkiranih, svježe opranih i namirisanih polovnjaka. Sve ljepši od ljepšeg i sve skuplji od skupljeg. No, cijena, ta mjera koliko kome treba i koliko meni fali, ne igra nikakvu ulogu u nedeljnom jutru. Jeftin, skup, dodžaba, bogamiiiiiiiiiiii, i slične primjedbe na cifre izložene ispod vjetrobrana ili na očuvanost kućnog ljubimca, sastavni su dio plesa bračnih veterana. Nakon detaljnog obilaska voznog parka, u brzom ritmu, jer se već kasni, prošvrlja se ostatkom buvljaka gdje možeš naći sve, od igle do lokomotive, i po pravilu, sve osim onog što meni treba. I dok se užurbanim korakom povlačim prema kazamatu, konc logoru u kojem bitišem u kvadratu ’’sretne porodice’’ u čijoj se toploj unutrašnjosti tek s vremena na vrijeme začuje kakav smijeh (uredno bilježimo pojavu istog na zidnom kalendaru debelim crvenim markerom) krajičkom oka ugledam štand sa filmovima. Parada. Nisam gledao. Čuo da valja al nisam gledao. Pošto. Dvije marke. Daj. Izvol’te. Hvala. I konačno, pognute glave i teška koraka, put lične tamnice i ličnog stražara. Na raport, dabome. No, kao i u svakom prosječnom braku, nedostatak muškarca, mužjaka, glave porodice i šta sve ne, nije primjećen. Naravno, jer članovi moje predivne porodice spavaju snom pravednika. Da li to ima veze sa umorom (hahahahaha) ili sa brzinom mog povratka? Vjerovatno ovo drugo jer strah goveda čuva..... Pristavljam DVD u za to predviđeni aparat a na omiljeno šporence postavljam čajnik iz koga će, veselo pišteći, prokuvana voda reći: Kuvaj kafu mamlaze, sad će aždaja..... i počinje dugoočekivani, mnogohvaljeni i nepogledani film. Sa pažnjom seoskog dječačića koji prvi put posmatra bioskopsku predstavu u Domu kulture i sa kino-projektora čiji tihi rad nadglašava traktore na obližnjoj njivi a kamoli ton filma, blejim i blejim, i blejim.... Film ko film. Volim Koju, dobar je glumac, al ne volim pedere. Volim i bratstvo i jedinstvo (pogotovo Jedinstvo iz Brčkog čije su odbojkašice veoma...gledljive) i drago mi kad se sretne sav šljam sa prostora bivše Yuge. Četnik, ustaša, balija, šiptar..... Ništa se nije promijenilo. Šljam se uzajamno poštuje a običan svijet se mrzi. JBG. Takav je Balkan. I polako ali sigurno, počinjem da navijam za Viteza Koju i razdraganu družinu te osuđujem simpatične mladiće sa bezbol palicama kojima bih se, koliko je juče, pridružio u vaspitavanju i prevaspitavanju ’’posebne vrste homosapiensa’’. I kako se film bližio kraju, pederi mi nekako dođoše i dragi (ne da bih nekom od njih okrenuo leđa, bože sačuvaj) i simpatični a bezbol igrači postadoše rulja koju bi trebalo..... Kraj, The End, Konec, Fin......Kurac. jebo te ovaj film. Navijam za pedere. Odvratno. Jebala te Evropa Srđane, zbog koje si i napravio film po narudžbi. Da se vidi da je Srbija spremna da je jebe kako ko hoće i da bi ga rado primila i gdje ne treba. Bosno, ne daj se. Bacam film u kantu za smeće. Nikad gore potrošene dvije marke. Nikad goreg osjećaja. Konačno kuvam kafu (nisam smio da budim vješticu) i bogobojažljivo prilazim krevetu. Treba sad laganim glasom, nježno, skoro bešumno, probuditi ’’voljeno biće’’. Tu majku moje djece, tu ljepoticu koja mi je podarila najljepše trenutke svog i mog života, tu životnu saputnicu... Gledam kako spava svjestan da će ustati mrzovoljna i nadrkana. Da će joj opet sve smetati i da ću ponovo, uz kafu, imati i redovan doručak. Jezik čorbu. Ma jebo sve! Gdje sam bacio onaj film.....???? 
Amerika je definitivno propala. Nije u pitanju 11.septembar, crnac na čelu zemlje ili Al-kaidisanje određenih ciljeva sa prijetnjom temeljnog renoviranja povećih gradova preko cijele teritorije SAD. Ma jok. Već se zaboravilo junačko uništavanje raznih indijanskih plemena, do zuba naoružanih strijelama i noževima, socijalna briga za crnačku populaciju kojima su dobre gazde nalazile posao i kad ga nije bilo, te dijeljenje pravde po Koreji i Vijetnamu. U davnu istoriju spada i humanitarni rad po Avganistanu, Iraku i Libiji. SAD ne traže zahvalnost ni od koga. Samo poslušnost. Ako ne slušate, teta Amerika i Ujka Sam će da dođu i da vam ga stave. Do grla ili u grlo direkt. Kako im se ćefne. Jer je sex u Americi postao nepoželjan. Učenik od 16 (godina naravno) prijavio profesoricu od 28 (takođe godina) da ga je prisilila na sexualni odnos u školskom WC-u. Ajmeeeeeeeeeeeeeeee. Pa koji je to kreten i koja vrsta muškaraca raste u najmoćnijoj i crnom rukom vođenoj zemlji. U moje doba mlađe i zgodnije profesorice (a bilo ih je maloooooooo) imale su poseban status u našim mislima, snovima i toaletima. U školskom WC-u smo organizovano pušili (cigarete naravno) i kamo puste sreće da je neka profesorica od 28 zalutala. Samo da virne. Ovako, mi smo pokušavali da zavirimo ispod suknje dok bi sirota profesorica sjedila za katedrom prekrštenih nogu. Ako je suknja bila kraća, cijela jedna kiša olovaka stuštila bi se na pod učionice i mi, muški dio razreda, neumorno smo ih tražili da bi nam ponovo padale, sve do kraja časa. U to doba, drugarice iz razreda bile su neinteresantne i blijede nedorasle kopije nekih iskusnijih žena iz naših mokrih snova. O kako bismo se obradovali tom ’’prisilnom sexualnom’’ činu u WC-u da se samo dogodio. Ma bilo bi i dobrovoljaca, spremnih da ih siluje i po nekoliko puta. A ovaj klipan prijavio najbolju, najpametniju, najmlađu, najljepšu, naj, naj, naj profesoricu. Možda je pripadnik Jehovinih svjedoka pa je morao da posvjedoči o nemoralnom činu (iz kakvog je i on nastao, možda na zadnjem sjedištu Pontiaka ili na kakvoj žurci na kojoj ’’ko koga stigne’’ pa i dan danas nije siguran da li mu je tata ujedno i otac). Možda je ponosni nosilac transparenta u ’’paradi ponosa’’ pa mu se ’’ono’’ nije guralo gdje je bog naložio nego u ’’znate već koji biološko-feklani otvor’’. Možda se obrukao pa je profesorica odustala od daljeg silovanja navedene persone i našla nekog iz IV 2. Kako god, što je jebo jebo je jer je profesorica odmaglila u drugu državu. Nju su, doduše stigli i uhapsili, pa je platila određenu sumu da je puste al što se malog teenage jebača tiče, sex je za njega kategorija koju tek treba da otkrije. Kako je odbio stručnu pomoć i usavršavanje od strane osposobljenog osoblja, moraće da se uči sam i da tako samouk, sa izraženim bicepsom desne ruke, pokuša da se obrazuje sa kakvom vršnjakinjom nakon što dotična izađe iz WC-a u kojem je ’’imao’’ prve časove. On tamo ’’puči čibe’’ pa kad završi, pusti vodu i navuče dva-tri sloja ’’prirodnog rumenila’’, možda mu dozvoli da je uhvati za....a možda i ona uhvati njega za.....a možda samo odu u bioskop da pogledaju neki novi film u 3D. I dok ona bude buljila u trodimenzionalnu sliku omiljenog joj junaka (koga neprekidno sanja kako je skida i rastura sve u 16) on će bogobojažljivo da joj prebaci ruku preko ramena i pokuša da je zavuče u grudnjak. O kako davno beše to ljubakanje po kinu i pipkanje ispod kaputa uredno složenih na krilu dragih nam djevojaka. A on! Odbio profesoricu da bi se zlopatio sa učenicom. Odatle oni sterilni junaci iz SAD filmova koji pobiše sve što vide a nijednu koku iz predmetnog filma i ne pogledaju a kamoli jebu. Toliko negativne muškosti na koju se ugledaju američki klinci vjerovatno će rezultirati da se počnu rađati bez polnih organa i eto šanse da jebemo Ameriku. Jer neko mora a kad se mora, mora se! 
Pada kiša napolju. Jebala mater svoju..... Taman se čovjek navikne na sunce kad, ne lezi vraže, Bog nas popiša sa određenom dozom gađenja koje, neupitno, i zaslužujemo. Prozor ko prozor, prljav, muzgav i sa svježim tragovima kapi koje se, ne opirući se gravitaciji, polako ali sigurno, spustaju niz okno, otkriva dosta ograničen pogled na park. Nekoliko preživjelih stabala koja, zbog blizine policije, niko nije uspio da pretvori u toplotnu energiju u svojoj, ličnoj i personalnoj alfa peći, majska trava i proljećno nevrijeme. U kom vremenskom procjepu ja živim, majko draga. Uhvaćen između Dobrovoljačke i Srebrenice gdje su, na jednoj strani izginuli Muslimani a na drugoj nisu preživjeli Srbi, posmatram užarena lica branilaca i branitelja i sličnih zaslužnih boraca koji istim intenzitetom i sa istom mržnjom (koja je u međuvremenu sazrela i dobila svoje iskonske karakteristike) psuju četničku/balijsku majku i novim ratnim pokličima prizivaju pravdu za žrtve kojima ni imena ne znaju. I dalje je komšijska trava zelenija a moje govno ne smrdi. Jebena vremena. Pitam se da li je iko išta naučio sa kraja prošlog vijeka ili smo i dalje robovi svojih sitnih interesa koji su na globalnom planu (uvijek na ovakvim temama iz mene progovori ’’učen i informisan čovjek’’) minorni i bitni koliko i spisak namirnica za kupovinu koji mi je dala supruga a ja ga bacio u obližnju kantu i, ničim izazvan, sjeo sa prijateljima na ’’po jednu’’..... I dok se svetkovine BH naroda odvijaju na grobljima, stratištima i spomen pločama, drugi, najvjerovatnije pametniji, planiraju odlazak na more. E jes me neko dobro zajeb’o pa sam se rodio u ovom šupku planete kojim vladaju oni koji su najbolje savladali 4 čarobna glagola čija se negacija piše sastavljeno (neću, nemam, nisam, nemoj) i baratajući njima ostaju i opstaju na svojim ’’zasluženim pozicijama’’ da sa njih nesebično i požrtvovano štite ’’interese svojih naroda’’ (a po đeđe i narodnosti). Parlamenti zasjedaju, donose se zakoni, štite prava pasa lutalica i napuštenih mačaka, a sa ulica Sarajeva bijesni i nadobudni pripadnici Patriotske lige, Zelenih beretki i ko zna kakvih asocijacija čiji su današnji rukovodioci, pokretači i vođe obični primitivci koji ne vide dalje od nosa, kliču novom ratu. I šta sad. Opravdano uplašen da će i aocijacije, udruženja i ko zna kakve formalne i neformalne grupe čiji su članovi pripadnici mog naroda (što će reći Srbi) uzvratiti gostoprimstvo prvom zgodnom prilikom i isto tako, kad Bošnjačke majke pođu da posjete grobove svojih sinova, braće i muževa u Srebrenici, nošeni osjećajem humanosti uzvikivati prigodne ratnohuškačke parole. Ravnogorski četnički pokret i ostali ’’pokreti’’ sigurno neće ostati ni nijemi ni dužni za ’’topli doček’’ koji je organizovan u Dobrovoljačkoj. I tako, 16 godina po okončanju rata tu smo gdje smo i bili. Vode nas budale, slijede ih primitivci, najgluplji su ujedno i najglasniji a mi ostali koji imamo nešto supe u glavi i koji bi rado da se neke stvari pomaknu sa mrtve tačke, ostaćemo po strani i po ko zna koji put konstatovati da smo ’’jebali ježa u leđa’’. Gospoda političari će, poslije obilnog ručka koji slijedi poslije uigrane TV svađe, nastaviti da privatizuju nebo, zemlju, vazduh i vodu a mi ćemo, za male pare, naravno, nastaviti da radimo i čekamo zarađeno i nerijetko se za to boriti svim sredstvima (jer ako si zaradio ne znači da mora i da ti se plati). Priliku da umjesto Kurte izaberemo Murtu imaćemo već u oktobru. Oni će se zarotirati a mi ćemo se ponovo i opet, neopozivo i nepopravljivo sjebati. Al takvi smo kakvi smo. Josip Pejaković je to najljepše rekao: znam ja nas, jebo ti nas! 
Ma nema Bosne nigdje. Ovakva zemlja, ovakav narod…. Majke mi, da je nema trebalo bi je izmisliti. Ratovali (po ko zna koji put) potom sjeli za sto da se dogovore pa ratovali na hladno (neću ja-nećeš ti) pa zatezali, ucjenjivali, ljutili se, blatili, pljuvali i psovali, potom nacionalno ispoljavali, srali pa lizali…. Ma čudo jedno. Da ne povjeruješ. Od neprijatelja postajali prijatelji pa ponovo vijekovni neprijatelji, odbijali saradnju (osim kad treba maznuti lovu) i pravili se Englezi. Prizivali razne ''prijatelje'' od Rusije do Njemačke + Turska, Malezija i još neke..... Dodik se svađao sa svima i svi se svađali sa njim kad odjednom: svjetlo na kraju tunela. Dogovorili se Josipović i Tadić, što ne bi Dodik i Lagumdžija. Zemlja u kojoj žive tri naroda + Sejdić i Finci kao pojedinci, okružena sa dvije države (Hrvatskom i Srbijom), odlučila je da pruži ruku pomirenja komšijama (a bogami i susjedima) i da tako pomirena sa komšilukom i sa samom sobom, krene u bolji život. Formiraše voždovi, banovi i age Vijeće ministara i krenu sve nabolje.Vođa SNSD-a (multietničkog) i SDP-a (multi-multietničkog) sjedoše u Banski dvor (čime je obezbjeđeno i prisustvo hrvatskog faktora) i uz smijeh i šalu odlučiše da zakopaju ratne sjekire i povade olovke (kojima se inače bolje i efikasnije krade) i tako naoružani krenu u bolje sutra. I uputi se Zlaja u Beli Grad da se pomiri i sa drugim voždovima i da podršku Vuku (koji nije Drašković) i tako pomireni i podržani da otvore novo poglavlje u našim bezbojnim životima. Al ne lezi vraže. Multietnički Hrvat Željko Kom(i)šić reče: No pasara!!!!!!!! Nezadovoljan promjenama kursa svog neospornog lidera odluči da da ostavku na sve pozicije u SDP-u i tako ljut izađe van, sam na vjetrometinu. Vuk samotnjak. A Slavko Štimac ni blizu da kaže: piše Hund al piše i Mile! Ljuti Komišić reče svoje. I istupi iz stranke. Al ne i iz predsjedništva BiH jer ga je na to mjesto izabrao ''narod''. Čovjek bez podrške ijednog HDZ-a (od dva moguća) ili bilo koje druge hrvatske stranke, izabran glasovima 3 i po Hrvata, koji je predstavljao Hrvatski narod (nije narod kriv) i osvjedočeni srbomrzac (jer kako drugačije tumačiti nakostriješenog Željka kad god se pomene Beograd) pobuni se protiv svog multietničkog vođe ali ne i protiv omanje plate u Predsjedništvu BiH. I tako, Titovim stazama (i poslije mene ja) mali novokomponovani Jožek reče NE svemu osim plati i položaju. To je karakter. I to je lider novog kova i novog vremena. Da je više takvih gdje bi nam bio kraj. U kakvoj masovnoj grobnici, bezbeli! 
Evo ga i taj 12.03.(mart iliti ožujak) 2012.godine. godine u kojoj nas čeka smak svijeta i lokalni izbori u BiH. Izbori će biti prije zakazanog smaka pa ćemo moći mirko da dočekamo kraj planete. Ako pobijede moji briga me za smak svijeta, važno je da idemo gdje moji kažu, a ako pobijede njihovi i treba svijet da se smakne. Ko bi 4 duge godine trpio ''njihove''. Pun mi ih je..... Stranke se polako pripremaju za predizbornu trku (kao za kakav kros) a 8.mart im je rekao koga od ''drugarica'' treba da stave na listu kako bi popunili onih 30% kolika je norma za BH političke igre bez granica. Kad popune 30% liste vjerovatno će se preći i na popunjavanje baš tih 30% po raznim hotelima, motelima, seminarima i sličnim okupljanjima pametnih i obrazovanih partijskih umnih glava. Poslije će da se drže mitinge, dijele olovke (nepismenima) i zastavice (ko voli da maše), obećavaju krave (seljacima) i radna mjesta (besposlenima). Za svoje partijske drugove zajdnički organi a za ostale biro za zapošljavanje. Svi će negdje da se smjeste. Tako to radi demokratija. Mi to najbolje znamo. Čuvene demokrate u Srbiji izvezli smo baš mi. BiH. Zoran đinđić, pionir srpske demokratije, čovjek koji je nosio njemačku zastavu kroz Beograd i tražio od one kurve NATE da bombarduje glavni grad pomenutog istočnog komšije, prvi čovjek zemunskog klana i prvi koga je taj isti klan izbacio iz članstva na današnji dan (i na neprimjeren način) rođen je kod nas. U Bosanskom Šamcu. U ''Šetnji za Zorana'' Beogradom je paradiralo 20.000 ljudi (kažu ''dobro obavješteni izvori) a ostalih 2 miliona je pjevalo pjesmu ''Otiš'o si, e pa neka''. Njegov sljedbenik ili možda preteča (koji jeste rođen u Vojvodini ali je sve ostalo odradio u BiH) Vuk Drašković (kako bi gramatički prosvijećeni Perica rekao Vuk je Drašković a Radovan je Karadžić) koji je sa njim rame uz rame nosio sličnu zastavu (jer zastava je bilo mnogo) i koji je ''sjekao ruke koje podignu zeleni barjak'', neki dan je ponosno prošetao Beogradom. Lijep, uredno neobrijan i definitivno politički potrošen, išao je rame uz rame sa još jednim propalim pjevačem ''Renomea'', malim i marginalnim srbomrscem Čedomirom Jovanovićem, koji je po zanimanju dramaturg a po zaposlenju Srbin (to je danas unosan posao....biti profesionalni Srbin), čiji korijeni sežu čak do Dubice. Ljubi ga majka i Zemunski klan. Na čelu Srbije i svesrpske sramote stoji još jedan Bosanac i, k tome još, da prostiš, Sarajlija, Boris Tadić. On je čudo sam od sebe al ja nemam baš mnogo vremena da se čudim. Srbija se sunovratila u poveliku provaliju a spasavaju je bosanci. Moš misliti perspektive. Još da se iz Haga vrati Šešelj koji je takođe Sarajelija i eto slike sa kojom Srbija želi naprijed. S druge strane gledano, mi u RS i BiH smo u velikom dobitku. Izvezli smo u Srbiju najveći dio smeća pa ne bi trebalo da dogovor ''čuvene šestorke'' bude težak i problematičan. Kad uzmete u obzir da u pregovorima ne učestvuje predsjednik SJL (Stranka Jednog Lica) Haris Silajdžić, i Hrvat nad Hrvatima Željko Komišić (baš je sladak mali) eto rješenja. Dobro, valjalo bi još ponešto izvesti što u Srbiju, što u Hrvatsku, što u Tursku al to će naredni izbori da odrade. Jer ko izgubi izbore u Srba, nek se nosi u...vilu na Dedinju. Ostali neka vide šta će sa svojima. Deponije su pune a reciklaža ne radi. A smeće smrdi zar ne? 
