Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!

Nešto kontam, nisam ni ja toliko glup.....!!!!!!!

31.01.2012.

dok se narod sjeti kuke i motike

Koliko smo u stanju da otrpimo vjerovatno nikada neću saznati. Svakim novim danom sve smo manje svoji a sve više vlasništvo države, raznoraznih banaka i robovi radnih mjesta na koja odlazimo i radimo a da nas za to ne plaćaju. Da, robovlasničko društvo u svom savremenom obliku. Razlika je u mjestu boravka. Nakon što odcrnčiš svoj radni dan slobodan si otići kući al da ti mobilni bude uključen. Možeš zatrebati. Znači, gazda te više ne hrani, ne brine o tebi niti ti stavlja lance na noge nego ti lijepo uzme broj mobilnog (koga si sam kupio) i tako te drži na podužem ali zato znatno efikasnijem lancu. Gdje god da sjediš, krišom bacaš pogled na čarobni ekran koji bi mogao odlučiti o tvojoj sudbini. Ako se javiš velike su šanse da dobiješ jednu od 6 zaostalih plata a ako ne... E onda si, brajko moj, skoro sigurno popušio. Na neplaćeno radno mjesto čeka još bar stotinu kandidata i svi sretni ako se zaposle. Nevjerovatno ponižavanje samoga sebe dostiglo je neslućene visine. Nema plata al jbg, gazda nema para, juče je kupio onu ’’mečku na sajmu’’ od 200.000 evrića pa valja carinu, porez, registraciju... Puni razumijevanja (biće kad bude) opet kupujemo ’’narodni hljeb’’ i preskačemo gondolu sa slatkišima (od njih se kvare zubi), dobro razmišljamo o kupovini cigareta (daj ove najjeftinije, nek se samo nešto dimi), a o mesu nekom drugom prilikom, kad bude plata. Robovi svojih potraživanja (jer ako odeš nema plata) i vrijedni radnici na tuđem ’’dobru’’ privređujemo, prevozimo, nosimo, utovaramo, istovaramo, slažemo, maltamo i zidamo kule nesuđenim zatvorenicima, danas vlasnicima svega i svačega pa i života. Ako se zamjeriš gazdi (nisi valjda lud), nećeš naći posao više nigdje i nikada. A radiš na crno. Ni penzionog (ko da ću je dočekati) ni zdravstvenog (ovi doktori ionako ne znaju ništa) ni budućnosti. A država te brani i štiti. U zaštitu tvojih prava ustali su svi moguće experti koji za velike pare prave prava mala čuda. Na primjer, da te ne bi izrabljivao poslodavac (gazda) država je rekla da će kazniti svakoga ko ne bude prijavio radnike a kazniće i radnika koji radi na crno. E taj radnik će moći od svojih neisplaćenih plata da podmiri taman kaznu. Al kurac. Država neće da čeka pa će radnik da traži bilo kakvu mogućnost da se dočepa potrebnog novca jer ’’ne bih te sramote’’ i onda će da u nekakvoj mikrokreditnoj organizaciji digne mirko kredit sa makro kamatom. Žirant će da bude kum (on ne može da se sakrije) i neki od, još uvijek neprevarenih, rođaka. Prvu i još koju ratu uspješno će da vrati ali dalje neće moći. Onda će zelenaši (mikrokreditori) da ga zovu na isključen telefon (jer niti ga smije uključiti niti ima za dopune) a poslije njega napašće na rođaka i kuma. Onda će ponovo svi da napadnu njega jer neko pare mora da vrati. Onda će sav zabrinut za ekonomiju svoje zemlje, Špirić da kupi auto od 210.000 KM. Onda će da dođu izbori i jadni i napaćeni čovjek će da glasa protiv ’’ovih govana što su na vlasti’’ i izabere druga govna koja su u koaliciji sa prvima (al to će saznati tek kad bude kasno). I onda će ponovo neki gazda da mu da posao (neplaćen, naravno) i sve će da se nastavi po protokolu. I onda će, jednog lijepog proljetnog dana, siroti, prezaduženi glasač, da izvadi automatsku pušku koju nije vratio, podmaže je, napuni municijom i posjeti neku od institucija. Pripucaće al pogodiće kurac jer se ovi ne vide. Onda će da ga uhapse, tuku i priheftaju mu da je terorista i dodaju za koju stranu službu radi (niko ne pita ove druge za koju tajnu službu kradu), osudiće ga na 20 godina robije a porodicu na vječnu sramotu. Za to vrijeme, neki drugi nesrećnik će da se zaposli na upražnjeno a neplaćeno radno mjesto. I tako sve dok je sirotinje i dok se neko ne sjeti jednog simaptičnog seljaka po imenu Matija Gubec.... Al načekaćemo se mi dobro dok se narod ne sjeti kuke i motike. I pitanje je da l ćemo je i dočekati. Za svaki slučaj, ja sam svoje podmazao juče. I kuku, i motiku i...... šta da vam pričam.

31.01.2012.

iskali ste, evo vam ga!

Koliko smo puta bili ostavljeni. I ostavljali. Na stepenicama naše mladosti, mnogo smo i često posrtali grabeći ka naprijed. U nepoznato. Ljubav koju smo usput rasipali kao lipa seme, ne osvrćući se za suzama ostavljenih, tako sigurni u sebe i svoje postupke, negdje se usput zagubila i potamnila. Što smo više odmicali od one prve, najčistije, najnevinije i najljepše ljubavi, postajali smo sve više gordi, nedostupni i puni sebe. Zaljubljivali smo se po inerciji, u prvo što naiđe, a onda sa gađenjem odbacivali ono što smo već imali gledajući u komšijsku baštu. Tamo je ta kleta trava koja je uvijek zelenija. Rado smo ostavljali. Rado smo mijenjali. Kad nas zamijene, kad naše mjesto zauzme neko drugi ona je postajala ’’kurva koja nije znala da cijeni ono što ima’’. Ako mi ostavimo onda ’’ona nije ni bila vrijedna mene a ja uvijek mogu naći bolju’’. Okretali smo se za svakom suknjom i, sazrijevajući, postajali sve manje skloni ljubavi a sve više praksi. Tražila se laka roba. Što lakša. Nema se mnogo vremena, mladost prolazi, a toliko toga treba probati. Potom smo udarali recke i hvalili se uz hladno pivo kako smo ’’se pokazali’’. Kurac kume. Niko nikada ne bi povalio nijednu, ma koliko ona bila laka, da se njoj nije htjelo. Velika greška muškaraca je da misle da su dominantni. Jesu al u kurcu. One su te koje biraju. One sjede u mini suknjama, prekrštenih nogu sa dekolteom do pupka i dopuštaju nam da naslutimo šta se krije ispod tih nekoliko kvadratnih centimetara garderobe. Onda se mi zalijećemo kao bikovi na crveno (u ovom slučaju boja nije bitna jer ih uspaljeni bik od silne želje ne razlikuje) a ona sjedi dostojanstveno pijući neko ’’sranje’’ od pića koje joj je platio neki ’’kreten’’. Ona sjedi poput kraljice a muhe zuje. Zalijeću se i udaraju u njen neprobojni štit. Ona skenira budale, kretene i idiote, polupijane i pijane, normalne, visoke, niske, ovakve i onakve. Potom, nakon pomnog selektiranja, ona ustaje i dopušta izabranom da pazi na nju do kraja večeri, da šeni i dahće oko nje. Pošto od sebe napravi totalnu budalu, plati more pića i njoj i njenom društvu, biva mu dopušteno da ’’selektora’’ otprati kući. Zavisno od dotadašnjeg ponašanja, raspoloženja djevojke, njenih trenutnih potreba i želja, te istorijskih faktora sexualnih aktivnosti navedene persone, momak će moći da: se samo pozdravi, poljubi u obraz, poljubi kako treba, pipne tu i tamo ili.... ono čemu svi težimo, razgleda brdovite predjele od Venerinog brijega do..... Ako dođe do toga, sutra uz pivo, imaćemo priču o lokalnom jebaču i njegovim ’’Kazanova trikovima’’, laganu storiju o uspjesima ’’neodoljivog’’ i davljenje o tome ’’ko je kakav i koliki frajer’’. Ona, koja je izabrala i pustila nestašnog bika da se malo prošeta po brežuljcima njene intime i proba plodove ljubavi njenih roditelja, izaći će ponovo, u drugi lokal, u novi lov. Ako je bila zadovoljna možda mu dozvoli novi planinarski pohod u carstvo bluda a ako ne, jbg. On će, naravno, da je zove i traži ali je neće naći. Što si jebo jebo si. Godine će prolaziti i muškarac će shvatiti da je bio iskorišten. Ne jednom nego više puta. Onda će dozvoliti da bude izabran poslednji put i preuzeće svečano obavezu muža i glave porodice i uploviti u sigurnost doma. Prestaće da se hvali svojim uspjesima i, najvjerovatnije da će mu, kroz vrijeme koje dolazi i probleme koji ga čekaju ’’ona stvar’’ skočiti na nos. Al jbg. Iskali ste, evo vam ga!

30.01.2012.

e tu su nas jebali

Imam profil na Facebook-u. Ja i nekoliko stotina miliona drugih. Imam preko 1.000 FB prijatelja. Neke znam lično, neke preko chat-a. Moderan sam, šta da radim. Volim ljude i druženje. A FB mi otvara nove vidike, nove mogućnosti. Sad mogu da vidim koliko su ljudi očajni, nesretni i beživotni. Nemaju cilj niti ideju, zvijezdu vodilju. Neki FB koriste da kažu neku pametnu, neki da pročitaju, da saznaju, neki da čuju vic ili da podjele radost nekog trenutka. Da proslave pobjedu omiljenog tima, da kažu svijetu koliko im je draga neka pjesma ili slika, da nađu srodnu dušu ili bar prijatelja, da ubiju dosadu. Da pokažu kako izgleda wc poslije renoviranja i kakav veš posjeduju. Da objave svijetu da su se zaljubili, raskinuli, vjerili, udali, razveli. Bilo šta. E to su ljudi koji su ipak samo ljudi. Sa svim slabostima i manama, sa svim vrlinama, sa imenima i prezimenima, sa prošlošću i budućnošću. Običan, mali svijet kao i ja. Ima ljudi koji ga koriste da kažu šta misle o sportu, ženama, muškarcima, politici, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji... Dobro, ok je imati svoje mišljenje i reći ga javno. Ne moramo se slagati ali možemo razgovarati. Ali toliko mržnje koliko neki od tih ljudi iznose u svojim statusima (to je ono kad napišeš šta misliš a ko hoće neka čita) i toliko ratnih pokliča nema ni na jednom portalu. Od poziva na rat do samog rata malo je potrebno. Srećom su topovi ušutjeli i srećom su nas razoružali. Srećom je bio neko jači da kaže: stoko, dosta je bilo! I od tog dana krv više ne teče potocima kroz vrleti ove moje Bosne. Od tog dana nekakav mir, kakav takav, na klimavim nogama počeo je da pušta korijenje. Mogli smo, prvo stidljivo a poslije sasvim normalno, da se krećemo Bosnom bez obzira na boju ’’dresova’’ i pripadnost ’’timu’’. Normalni ljudi su izvirili iz rupa i život je počeo da se vraća u pravi kolosjek. Dobro, ekonomija je sjebana, fabrike rasprodate, narod bez para i posla ali bar se ne puca i ne gine. Sa tim smo, nadam se završili. Ostaje druga, duža i teža borba za dostojanstvo, ukradeno u 4 ratne i 16 poratnih godina. Dostojanstvo čovjeka, domaćina koji svojoj djeci donosi hljeb na sto. Čovjeka koji radi i stvara a onda uživa u plodovima svog rada i harmoniji porodičnog života. Čovjeka koji je čovjek, sa svim svojim pravima i obavezama i koristan član društva. Čovjeka kakav čovjek treba da bude. E tu su nas jebali i jebu nas non-stop. Dok sitnosopstvenički otimaju i ovo malo što je ostalo poslije najveće pljačke otkad Bosna postoji, mali, premali judi, bezrezervno troše energiju za dalje obračune sa svima koji nisu na ’’njihovom putu’’, koji ne vjeruju u Hrista ili Allaha, koji su drugačiji. Stotinama godina jedni pored drugih, konačno jedni protiv drugih. I kad je to prestalo, kad je konačno ratna zvijer sklopila čeljusti i prestala da jede malu djecu (a veliku pogotovo), kad su koljači pohvatani i osuđeni (bar većina njih) a ratni huškači zanijemili, ostale su tekovine tog istorijskog buđenja naroda. Ratni profiteri, koji preko svojih malih, priglupih sljedbenika, i dalje montiraju priče i usađuju mržnju u, već odavno pokvarene duše maloumnih i, intelektualno inferiornih, ljudi, spremnih da ponovo i opet krenu na ’’krvnog neprijatelja’’ i jednom zauvijek se ’’obračunaju’’ sa neistomišljenicima. Bez obzira ko diže glas i kliče, kom narodu pripadaju ti paramecijumi društva, treba biti dovoljno pametan i svjestan da ih ima u svim narodima Bosne i da će, na jedan jedini mig ’’onih tamo’’ ustati i ’’ovi ovamo’’ i ponovo smo na početku sreće. Stoga, ako ne postoji mogućnost da se ide u zatvor za izgovoreno, molim da se ponovo vrati Goli otok i da ljudi koji nemaju pametnija posla osim da siju mržnju, iskoriste svoju energiju u tucanje kamena. Jer da tucaju ono što treba ne bi im bilo do rata. U kući im bio!

30.01.2012.

džaba se rodio, džaba živio

Poštujem zakon. Tako sam naučen a i strah me ako ga ne poštujem da će simpatični dječaci u uniformama da mi oduzmu koju godinu života. Uz, naravno, pomjeranje bubrega iz ležišta. Da nije toga, ne znam... Možda bih bio ko zna ko. Učili su me da poštujem starije. To ti je skoro za cijeli život. Taman kad dođem do pozicije da sam najstariji vakat Bogu na istinu. Poštujem roditelje, komčije i rodbinu. Kako dalju bližu tako i širu. Onu što su od trećeg koljena pa prema plus beskonačno. Poštujem državu a osjećaje prema njoj čuvam za sebe. Da se ne čuje. Ne bi bilo pametno reći ih naglas. Jednom rekoh i najebah. Poštujem vlast jer je jača. Može da mi radi šta hoće a ja mogu samo da cvrčim ko zaprška. Poštujem novine i novinare. Nigdje toliko objektivo napisanih članaka po direktivi kao u našim novinama. Jedino tačno u njima su, a to sam utvrdio nakon višeodišnjeg istraživanja, čitulje. I njih poštujem jer sve češće tamo pronalazim davno zaboravljene drugove. Jbt, dolazi red i na nas. Nije da smo stari, moja generacija i ja, nego udaraju sa svih strana. Stres, infarkt, moždani. Neki su umrli od moždanog a da mozga nisu ni imali. Toliko je to opasno. Ma, nevjerovatno. Otvorim novine (uvijek sa zadnje strane) pogledam šta ima na TV a onda ko je neće gledati. I nađem svog druga. Mlad, mala djeca, taman se zakopitio i stao na noge, zaradio neke pare (al poštenim radom) i otvorio neku radnjicu. Počeo da živi malo normalnijim životom kad PUF! Moždani. Ode sve u pm. Djeca siročad, žena udovica, rodbina uplakana, roditelji očajni. Al njega nema više. Plakao bih da sam navikao. Sahranio sam mnoge i shvatio da je to nužni dio života. Moraš kad dođe vakat da si Bog. Al mi nije jasno kako se pravi redosljed. Kojim pravilnikom i po kojim kriterijima odlaze ljudi. Oko mene masa loših, zlih i odvratnih ljudi. Ništa im. Ni da se nakašlju. Ni prehladice a kamoli šta ozbiljnije. I mumificirali se. Jbt, žive po 100 godina. Živahni i zlobniji nego ikada. Valjda i Bog bira. Ovoga oću, ovoga neću. Jašta. Ima ko će dole a ko gore. Al opet me jebe red. Zašto preko reda. Zašto expresno. Mlad a umro. Star a ništa mu. Ma nije da želim smrt ikome al nešto kontam, ako dobri idu prvi ja sam gotov. Koliko sutra eto njega po mene. Oš da ideš? Neću! Kurac nećeš! Neću kad ti kažem! A on moždani ili srčani i baj baj moja malena. Svi planovi, sve želje (neispunjene, naravno), svi snovi....sve. ne bojim se ja da ću krepati. Ako. Krepo krepo, ko ga jebe, reći će neki. Al mi se baš i ne žuri. Uvijek sam govorio da je prvih sto godina života najteže al sad vidim da od te ljubavi nema ništa. I šta kad umrem. Postoji li raj. Nisam religiozan pa je logičan zaključak da ne postoji. Al, jebeš ga, šta ako zaista postoji. Onda je nužno da postoji i pakao. A ko je skretničar? Ko određuje gdje će ko? Sv.Petar. Hm. Ne znam čovjeka al nešto nisam sklon vjerovati da bi me iko pripazio na toj raskrsnici. Čak štaviše. Ko me stigo taj me jebo. A u zadnje vrijeme svi me stižu. I na samu pomisao da bih mogao upasti u kotao u kome se krčakju duše ’’prokletih’’ tjera me da vraćam film unazad i analiziram svoj život. I tek me onda uhvati strah.pa jebem ti sunce, proživio sam toliko godina bez ikakve veze. Samo sam trošio vazduh i pare. Stvorio ništa. Napravio ništa. Dobro, dva sina al to može svako. Al da sam ostavio kakav trag za generacije koje dolaze. Kurac. Ništaaaaaaaaaaa...... Protraćio i mladost, i život i vrijeme. Sve u kanalizaciju možeš da baciš a da niko ne požali. Sranje. Džaba se rodio, džaba živio. Otvaram novine. Odozada. I prosto me strah da ne vidim svoju sliku u čitulji. Ovdje nikakve koristi od mene. U novinama....bar će me se neko sjetiti! Akobogda!

30.01.2012.

bolje ona nego ja

Jebem ti dan. Počeo je kao i svaki. Zvoni mobilni (alarm) jer niko više ne koristi dobre stare vekerice koje i mrtve podižu kad se onaj hepek na vrhu sata razigra i razlupa po zvonima. Zvoni, dakle, mobilni i ja, već po automatizmu, ustajem, odlazim u prostoriju u koju ’’i car ide pješice’’ te se bacam na jutarnje dotjerivanje sebe. Prvo pribor za jelo (zubi), potom prozori (oči) i na kraju malo dezodoransa za jutarnji utisak. Tuširao sam se sinoć, pred spavanje, a niko me nije upotrebljavao pa sam, takorekuć čist sto posto. A i šanse da naiđem na nekoga kome će zatrebati nešto moje a da je čisto male su. Tako da jutarnje igranje sa vodom ostavljam za neka bolja vremena (daj bože da ikada dođu). Napolju – 8. Tri pingivna leže mrtva pred ulazinim vratima a četvrti otišao da traži pomoć. Teška vremena prijatelju moj. No, ovakav kakav sam, naopak do bola, ipak izlazim napolje. Ko zna šta lijepo može da se desi. iako mi se modavno dešavaju samo loše stvari (rat, ženidba i sl.) ja sam i dalje pun optimizma i nade da će biti bolje. Ispred mene žena na pristojnoj udaljenosti, akrobatskim kretnjama pokušava da održi ravnotežu na zaleđenom trotoaru. Ne uspijeva. Pad je bio trijumfalan i nadasve smiješan a zvuk udarca tupog dupeta o hrapavi led uz prateći sopran JAOOOOOOOOOOO ostaće zavijek urezan u moje pamćenje. Dobro, možda ne zauvijek ono bar do iduće zime. Pomogao bih gospođi da ustane al kako to zahtijeva dodirivanje iste po ne baš bezazlenim mjestima, uz napor kojem nisam dorastao, usporavam da vidim hoće li uspjeti sama. I daaaaaaaa. Uspjela je! Uz ravnomjerno udaranje rukom po kaputu sa željom da se otrese snijega, gospođa šepajući napušta mjesto zločina okrećući glavu na sve strane. Da nije neko vidio.... uvijek nam je bitno da nije neko vidio. Da se ne sazna. Da sve prođe kao da se nije ni desilo. Čitav jebeni život nešto krijemo. Keca iz matematike, prvu ljubav. Onda drugu ljubav (da ne sazna prva). Prvu prevaru. Uvijek neki kurac krijemo. Od sebe samih i od svih drugih. Tajna. Čarobna riječ koja nas u trenutku uzdiže iznad drugih jer ’’znamo nešto što niko ne zna’’. O ljudska gluposti. Živimo drugorazredni život pokušavajući da bar negdje budemo prvi. Kod žene (hahahahah) na poslu (malo morgen) u kući (aha). Bilo gdje. Samo da jednom mi budemo u centru pažnje. Mene se pita. Ja ovdje odlučujem. Ja sam prvi vidio, rekao, došao.... Kako nas je lako zavarati. Ma neki se nisu čak ni rodili prvi. Bio je neko prije pa sam se rodio ja i sad on ima bracu. A šta ja imam. Šipak? Jadno i bijedno prolazimo kroz život ne ostavljajući nikakav trag sem ono malo djece što ih napravimo onoj koju smo zajebali da se uda i zakleli je na vječnu ljubav iako ni sami u nju ne vjerujemo. Statistike kažu da je u Srbiji svako treće dijete napravljeno od strane ’’nekog drugog’’. Hraniš ga, oblačiš, vaspitaš i gineš za njega, nosi tvoje prezime, ime koje si mu dao a pravio ga poštar. Sreće tvoje ako nikada ne saznaš. Ako ostaneš glup do kraja života. Ako svjetlost saznanja ne obasja tvoju jadnu i besmislenu liniju života. Odoh za onom gospođom. Možda padne još koji put da se nasmijem. Bijedno, znam, al boli me kurac. Bolje ona nego ja, je l da?

30.01.2012.

odakle majku vam jebem

Meni treba malo mira. Pun mi je kurac i pametnih i glupih. I velikih i malih, plavih, crnih, zimzelenih. Kurčevih proizvoda u svim oblicima, bojama i dimenzijama. Ljudi me smaraju. Svojim idejama i svojim propalim idejama. Kad imaju ideju usraše se od priče kako je to dobro i pametno i pravi bum. Kad ideja propadne a oni odu u pičku materinu (gdje obavezno povuku i mene) onda kukaju i jauču na sve strane. Pomoći nema. Bezbeli da nema. Kako će je biti kad si, umjesto da iz govana izađeš čim je zasmrdilo, ti nastavio dok nisi došao do grla. I sad kuku. Jao meni. Šta da radim majko mila. Da jedeš govna koja si zasrao i u koja si upao. Jebi se. Ko te tjerao da čačkaš mečku. Najgori su mi oni koji su, iako sam ja non-stop govorio da to ’’ne može tako’’ govorili da nemam pojma i da će oni sve to srediti. Aha. Malo morgen. Kad jednom uđeš u govna sve dalje što radiš je pokušaj da se iz govana izvadiš. Ostali su tu da ti to otežaju. Da ti još nadodaju. Da te sjebu načisto. Nisam jednom bio u žestokom sranju. Ma i sada sam al ne kukam. Gledam kako da se izvučem. Kako jadan, na zelenu granu da se popnem. Kako da sve ove jade predeveram i da izađem sa što manje oštećenja. Znam da je nemoguće. Al aj da probam. Imam kredit. 1. 2. 3. Uzeo sam ih da sebi olakšam neke stvari. Da kupim što mi je trebalo. I kupio. Završio. Sad polako taljam rate i štedim na sebi. Moram. Tako se radi kad ti je plata mala. Da je plata velika ili bar normalna od svake bih odvajao pomalo i polako prikupljao potrebno. Ovako, kako nisam slijepi sljedbenik nikakve politike niti član ijedne stranke, tako mi nije moguće ni biti tamo gdje se dijele dobri poslovi. U vladi, skupštini, i sličnim sranjima koje mi diktiraju život. Sitan i nebitan, životarim kako znam i umijem. Ne ide najbolje al jbg. Koliko para toliko muzike. Drugi su zajasali. Mogu i hoću pa udri na velika zvona. Došlo vrijeme da se plati. Odakle brate. Nema se. Liježeš ko poslednji bijednik a ustaješ još gori. I nisi kriv ti. Neka si zajasao. Nema veze. Država je tu da ti jebe majku. Da ti uzme i hljeb iz usta kad dogori do nokata. Ne da ti pomogne nego da te sahrani. O trošku tvoje porodice naravno. Jer da nije tako, da li bi se ’’eminentni predstavnici vlasti’’ vozili u automobilima od 200.000 maraka, da li bi gradili kuće od 2-3 miliona. Odakle majku vam jebem. Odakle pare za kupovinu silnih fabrika koje ste upropastili pa kupili pa otjerali ljude u pičku materinu. Odakle pare za djecu u inostranstvu i odmor na Kanarima, za stan ljubavnici u elitnom dijelu, za auto svakom djetetu ponaosob, za skupe bunde i skupe cipele. Za provod i večere po najskupjim restoranima. Odakle pare ako ih niste od mene ukrali. I hoćete još. E nema više. Nemaaaaaaaa. Nije da ne dam nego nema. Ja sam dao sve što sam imao. Iz prazne se ne puca. I sad mi opet recite da ste sposobni i pametni. Ajde, kad ste takvi, smislite kako se živi sa 300 maraka. Šta se jede sa 300 maraka. Vi, sa svojim uglađenim riječnicima i usijanim ćelama. Vi koji se krijete iza naroda jer vas je ’’narod birao’’. Birao jakako. A šta drugo da bira. Koga da izabere kad mu se samo govna nude. Bože, ako te ima, svrati malo i naplati im onaj zadnji račun prije vremena jer ja ti ga ovako dočekati neću. A biće mi lakše ako vidim da je i njima mečka zaigrača pred vratima. Pa neka odmah krepam.

29.01.2012.

bijeda na vrata – ljubav kroz prozor

Gledam ’’Nothing Hill’’. Nedelja ujutro. Šta drugo da radim. Kafa se lagano hladi a cigareta dimi. Ja, kao i obično u zadnje vrijeme pametujem. Holivudska glumica se zaljubljuje u običnog malog vlasnika nerentabilne knjižare u Londonu a ni on nije ravnodušan. No, kako je zaplet veoma kratak, na nekoliko mjesta ih spajaju i razdvajaju. Scenarista na samom kraju sastavlja, u normalnom životu nespojive ljude, u što niko nije ni sumnjao. Na neobičan način i veoma efikasno on i ona na kraju završavaju sretni, zadovljni i trudni (naravno ona, što je i logično). Drago mi (što da krijem) i nekakvi mi trnci prođoše kožom. Emotivac od rođenja. Kad bi stvarno tako moglo u životu. Oko mene ljudi se uglavnom vole po potrebi i sa ograničenim vijekom trajanja. Takav narod, takav sistem i takav život. On, uglavnom bez para i posla ugleda nju, uglavnom bez posla i bez para, i tu, tako besposleni i finansijski ograničeni, zavuku se u nečiji stan (danas moji nisu tu) i uz kaficu, colu i par cigareta, s gađenjem odbace garderobu a sa užitkom se bace na krevet i u zagrljaj jedno drugom. Nakon par takvih vježbi, kad već iskusni kokuzi oprobaju sve iz klasika svjetske književnosti ’’kama sutra, prekosutra i šire’’ iznenadna vijest poremeti dobre međuljudske odnose a bogami i planove. Kasni mi..!!! U jbt. Šta sad??? On, izgubljen u vremenu i prostoru, ona jebana i sjebana otkrićem... Zajedno u sranju! Kako dalje. Obično se to završi abortusom i doživotnom mržnjom. Kurvo! Kretenčino! I još milion lijepih riječi i izraza koji opisuju odlazak ljubavi u nepovrat. Neki su hrabriji. Ajde da se uzmemo (kao da se nisu uzimali gdje su stigli)! Ajde! Obavještavaju se roditelji. Njeni, nakon što se osvijeste i popiju koju smirilicu, utvrde parametre ’’izdaje i bruke’’ koju im je priredila njihova princeza, pristaju na sve samo da se, kako tako, sačuva obraz. Njegovi, nakon što ih on uvjeri da je ’’njegovo’’ (iako sumnja ostaje doživotno jer znam ja takve i ko zna s kim se ta sve vucarala) počinju sa planovima. Kako organizovati svadbu, koga zvati, koliko će koštati i slična sranja. Roditelji se upoznaju i uz kisele osmjehe nekako uspiju da se dogovore oko ključnog. Mladence više niko ne pita ništa. Da ste šta znali ne bi sad..... I kako vrijeme odmiče, maloljetnike (maloumnike) od po 25 godina, lijepo obučene i dotjerane, uz pratnju rodbine, kumova i prijatelja, u svečanoj paradi i pod prismotrom, dovode pred matičara. Do tada i oni shvataju da moraju da igraju kako muzika svira a kako je svadba njihova red je da se i vesele. Nakon svadbe, parade pijanstva i kiča, kad se prebroje darovi i pare koje su mladenci dobili, pokriju se troškovi svadbe koja je bila nepotrebno skupa al moralo se ’’radi dušmana’’ a bijedni ostatak, ako ga uopšte ima, dobija mladoženja. On to, naravno, po sili prilika i nepisanom zakonu prosleđuje glavnom u novoosnovanom dvojcu bez kormilara (ženi). I život ide dalje. U sveopštoj besparici koja potom uslijedi, a držeći se stare narodne ’’bijeda na vrata – ljubav kroz prozor’’ svečano podignuta kula samostalnosti i ljubavi polako počinje da propada pred naletima obaveza i računa a plač novorođenčeta daje poseban štimung svakodnevnim prepirkama. Polako ali sigurno, brod popušta pred udarima vjetrova i talasa, i samo je pitanje trenutka kada će potonuti. Na mjestu potonuća ostaće razbijene čaše koje su donijeli ’’tvoji’’ ili ’’moji’’ i, kako jedan za drugom budu pucale one pucaće i veze koje su spajale dvoje nesretnih ljudi. Umješaće se roditelji, svako na strani svog djeteta, i zaratiće familije za sva vremena. Nesretnu bebu će ostaviti na milost i nemilost sudu, i dok se budu otimali za nju, i jedno i drugo će da nađu sebi srodnu dušu (opet) i da krenu novom stazom u novi život. A beba? Ima ona babu i dedu. Po dva komada. Lako je za nju. Zato naprijed. Ostalo je još toliko ljudi da se unesreći i ne smije se gubiti vrijeme. Nipošto!!

28.01.2012.

što ste jebali jebali ste

21,05. Čekam film. Žena lakira nokte (mene je farbala cijeli dan), jedan sin kod djeda a drugi na rođendanu. Jedna mala, pjegava, plava, u koju je potajno zaljubljen, slavi rođendan pa je otišao da se šlepa. Siroto dijete. Ne zna o kakvom se tu zlu radi. Mogao bi mu tata svašta ispričati (da mama ne čuje) ali, kako me svakako ne bi poslušao neka tjera po svome. Najebaće kad tad. U svim sretnim porodicama sad bi pao sex. Ne neki sa akrobatikom (pluskvamperferkt) , nego onaj, bračni od 5 minuta sa tuširanjem. Al od te ljubavi nema ništa. Tješim se da je to zato što sam u kuću ušao poprilično nadrkan. Kad sam se parkirao zaglavim u snijeg, mater mu jebem, pa sam se pola sata čupao. I ostao bih u toj gomili bijelih govana da me komšija nije počastio, prvo lopatom a onda i svojim dolaskom na lice mjesta tragedije. Moj ljubimac, nemoćan, vrti točkove u svim pravcima al da se pomakne, nema šanse. Koristeći primitivni pogon (guraaaaaaaaaaaaj), dok je komšija sjedio u automobilu i slušao komande, francuz se dokopao asfalta. Preparkiran, ostavljen je da spava, komšija je dobio jedno veliko ’’hvala’’ a ja mokre pantalone, cipele i čarape, te pokidane živce. Ostalo ih je vrlo malo pa sam ih štedio za druge stvari ali kurac, ne pitam se ja. Gladan, jer sam u svoj svojoj inteligenciji, preskočio ručak, spremao sam se da sebi napravim sendvičinu kojom ću, sigurno i neopozivo, zadržati tjelesnu težinu na zavidnom nivou. Sad mi se sve gadi. Nije mi, vala ni do sexa ni do jela. Čekam film. Pardon, čekao sam, jer poslije dogovora sa ženom (ha ha ha) i navođenja ponuđenih naslova na svim mogućim tv programima koje pokriva moja kablovska, ona je, logično, izabrala najgori. Kako se u mojoj kući zna čija je zadnja i ko nosi pantalone donio sam čvrstu i neopozivu odluku da se složim sa njenim izborom i, u nedostatku interesa za pomenuto filmsko ostvarenje napišem ovo što pišem. Vidim, ima ljudi koji čitaju pa mi drago. Ko školarac kad ga, u igri zaloga (iliti fota) zapadne da poljubi u obraz djevojčicu sa najljepšim kikicama koja će, kasnije, kroz život, ostale blagodeti kojima raspolaže dijeliti nemilice svima osim jadnom klincu sa početka rečenice. Ali, sudbina je sudbina i ’’lepa dekleta ljubijo barabe’’ kako bi rekao Andrej Šifrer (to mu je prezime a ne zanimanje), moj drug i kantautor iz dežele. Ovo ’’drug’’ sam dodao bez ikakve potrebe al nekako mi drago da mi je neki slavan čovjek drug. A družili smo se, on, ja i LP dugo vremena. Dok je bilo Yuge i onog bratstva i jedinstva. Nismo poslušali druga Tita (čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svoga. I ne samo kao zenicu nego i kao Tuzlu, Mostar i tako dalje, i tako dalje...). Volio sam ja svu svoju braću i sestre (sestre naročito) iz bivše Yuge. No ta je ljubav prošla kao i sve mladenačke ljubavi koje, zaslijepljene sjajem make up-a, ne vide da je djevojka ’’malko felerična i da su joj obrazi precrveni a oči kao u vještice’’ jer se šminkala u mraku da je ne vidi otac. Rekao bi joj ’’kurvo jedna, ista si majka!’’. A majka ko majka, rekla bi ’’samo se nemoj udati kao ja’’. Sretna porodica. Nema šta. E takvu sretnu porodicu sjebasno odavno i sad imamo 6 kuća (javlja se i sedma) i baš se vidi da smo uspjeli. Sad smo svi jedni drugima komšije a stara narodna kaže da je žena kao živa ograda, ako je redovno ne krešeš ode kod komšije. Ko će kome u budućnosti kresati ogradu ostaje još uvijek nepoznanica. Al da smo je dugo dugo kresali jedni drugima, e to je živa istina. Ko je kome više o tome se još raspravlja u parlametima okolnih a bogami i moje zemlje. Sretna li je zemlja koja se bavi sexom. Znači sve je ok, aj sad da se jebemo. E mene, što ste jebali jebali ste. Ja više ne dam. I tačka!

28.01.2012.

nothing else matters

Petak. Dan uoči vikenda i kraj odvratne radne sedmice. Jedva sam pregurao ovih pet dana gdje sam se iskazivao kao trudbenik predan radu, i kao jedan od onih kojima je stalo. Stalo mi je kurac. Otvorim ’’my music’’ i sa dva klika počne ’’nothing else matters’’ i nema se tu više šta ni reći ni dodati. Na sve strane oko mene, radni ljudi gledaju na sat svakih pet minuta. Samo da prođe i ovo sranje od radnog dana i ’’nothing else matters’’. Laganom šetnjom ili vožnjom nazad kući, u toplinu ugrijanog doma, na omiljenu fotelju uz pivu i daljinski. Danas je dan sporta. Malo sam škiljio (na poslu, naravno) dok se Nole zlopatio sa Marejem i, kad su ga vile pronosale i dobio meč, sretno sam odahnuo. Kao da sam ja ušao u finale milionskog turnira i kao da ja živim u Monte Carlu a ne u ovoj zabiti. Ali Nole je pobijedio i ’’nothing else matters’’! Poslije je bilo malo vaterpola protiv vjekovnih fašista i neprijatelja kojima smo uvalili ’’Zastavu’’ a oni nama ’’muda pod bubrege’’ i u istoj toj fabrici prave najgoreg punta na svijetu. Po svim evropskim standardima iz 1964.godine. Ali Fiat je tu, radnici na poslu (većina njih) a vaterpolisti u finalu. Najbitnije je zadovoljno srce i puna duša i ’’ nothing else matters’’. Poslije sam gledao rukomet. S ove strane ’’mi’’, nebeski narod, neshvaćeni, napadani i razarani, potomci Cara Lazara (ne mogu reći Obilića jer on nije bio ženjen) i vjerni nasljednici srpske istorije od nestanka dinosaurusa do danas, a sa druge strane Hrvati. Nekad braća, stanovnici iste kuće a zatim krvni neprijatelji. Pobjeda večeras? Naravno. U pitanju je čast, nacionalni ponos, istorijsko mjesto Srba u šta ti ja znam čemu, ali pobjeda ne smije izostati. Samo da pobjede i ’’nothing else matters’’. Zaboravićemo i bijedu koja nas pritiska sa svih strana, siromaštvo koje se vuče za nama kao rep, besparicu koja je već hronična i neizlječiva. Samo da naši pobjede. I pobjedili su. I šta sada. Malo sam slavio, bilo mi drago, al šta sada. Ujutro (srećom subota je) ista meta isto odstojanje. Još nisam platio struju a trebao bih, dolazi mi majstor za veš mašinu jer joj je crkla elektronika (210 KM), djeca imaju nekakve svoje prohtjeve (opet mjerljive novcem ali bez ulaznih podataka: šta, koliko i pošto) a žena ko žena.... Ne bih o njoj. Njene prohtjeve plaćam krvlju i živcima već dugi niz godina. Meni ne treba ništa. Ja sam ok. Pola sata mira i da malko otkunjam. Čekam nedelju. Tri finala. Da se malo nerviram, da malo uživam i navijam. Opet ću zaboraviti da trebam platiti struju, vodu, telefon i još koješta i da mi, po zadnjoj provjeri, fali neka crkavica da začepim aktuelne rupe. Da sam sirotinja kao i 90% stanovnika BiH i da mi se bolja i svjetlija budućnost može pojaviti samo u snu a da mi je rintati i boriti se za svaki jebeni fening. Da sam najebao, sjeban, prevaren, jeban, izdrkan, nagužen, zajeban, i ko zna šta još. Ja i 3 miliona drugih.... Da nemam čemu da se nadam i da je Dante bio u pravu kad je rekao ’’vi koji ulazite ovdje ostavite za sobom svaku nadu’’. To bi trebalo staviti na svaki granični prelaz na ulazu u ovu prokletinju Bosnu. Da znaju ljudi. Mi znamo. Mi to živimo. Navikli smo a kad treba da budeš jeban gaće same spadaju. Moj život je uglavnom životarenje od ponedeljka do petka i čekanje plate koju poslije razdijelim na ravne časti ali tako da meni ostane kurac od ovce. Kao i prošli mjesec. I pretprošli. Kao i uvijek. No važno je da sam zakrpio sve rupe i da me niko ne vuče za rukav. Da sam i ovaj mjesec, umijećem Koperfilda i talentom Hudinija, preturio preko glave. Sad mirno sjedim u svojoj fotelji koja me zapadne uvijek kad sam sam u kući, pratim dim cigarete i ponovo se zavjetujem da ću prestati pušiti. Da ću od ponedjeljka u svom životu da napravim krupne rezove i radikalne promjene. Odlučio, zakleo se sam sebi i sad mirno mogu dalje. Jer kad daš sam sebi riječ to je to. Ne moraš je ispuniti. Dovoljno je da si imao čvrstu namjeru i da si pokazao snagu karaktera i da se zna da mogu šta god hoću i kad god hoću. Ko mi ne vjeruje nek jede govna. Biće kako ja kažem jer moja riječ je zakon. I ’’nothing else matters’’

27.01.2012.

Ljubavi, kurvetino jedna

Sve se, uglavnom, dešava slučajno. On, ni kriv ni dužan, u trenucima slabosti, ugleda nju, ni krivu ni dužnu, u novoj garderobi. Zaiskre pogledi, prvo stidljivi a potom i oni, pravi, od kojih krv proključa a srce zastane u grlu. Odabrani, u masi nepotrebnih, njih dvoje, nošeni sudbinom ili kletvom, dodiruju ruke jedno drugom i, dok drugi blesavo bulje u njih, odlaze zagrljeni u noć Sve se, uglavnom, dešava sa razlogom. On, spreman da za nju umre na mjestu, ona, spremna da primi na usne njegov poslednji poljubac ikome upućen i nosi ga kroz vrijeme kao nevjesta ljubavi. Njih dvoje. Par nad parovima. Kroz duge šetnje u besmrtnost spakovaće prošlost u izgubljene kutije i, svojim rukama, od blata praviti topli dom u kome će na vatrama sreće poglede odmarati njihovi potomci. Njih dvoje. Besmrtni i vječni. Godinama poslije, on će svoje tuge gasiti u uglu kafane koja odavno smrdi na promašen život, sa kariranim stolnjakom i limenom pepeljarom prepunom opušaka. Kroz dim, težak kao olovo, pogled će samo nazirati izlaz do koga nikada neće doći. Ona, nekadašnja princeza, uvela od gledanja kroz prozor, prostiraće veš po dvorištu, nadajući se da će baš tada naići on, da ponovo, još jednom, ožive nade u zjenicama a ruke, hrapave i željne dodira, krenu kroz njenu kosu. Da li ljubav zaista umire svakim novim danom u kojem nismo rekli čarobne riječi: volim te! U kojem nismo ponovo i opet, kleknuli i zaprosili jedno drugo a potom se voljeli kao prvi put, bestidno i divlje, dok smo bojažljivo dodirivali jedno drugo najnježnijim dodirima koje je koža ikada osjetila. Da li ljubav umire prvom besparicom, šupljom cipelom ili neplaćenim računom. Možda sa prvom čašom potopimo sve brodove i lađe u bezdan. Možda prva suza poplavi sve procvjetale livade ovog svijeta. Možda uzdah one koja čeka oduva plamen sa svijeće što je samo njima mirisala. Ne znam. Nikada neću znati gdje i kako počinje kraj. Znam samo gdje završava. Ona u sigurnoj kući, u kojoj vrijeme ne liječi rane a kiša udara jače i ružnije po prozorima, sa glavom oslonjenom na ruke mokre od suza. On, u nekom ćošku bircuza na autobuskoj stanici gdje se, u mraku, raspravlja sa nekim u nikad dovršenoj priči. Sve se uglavnom dešava s razlogom. Njih dvoje, na dvije strane planete a u istom gradu, svako na svoj način, krpe ostatke života dok vrijeme nepovratno odnosi i ovo malo što je ostalo. Ljubavi, kurvetino jedna, jebem li ti majku. Kad si takva!!!!

27.01.2012.

jeban jednom ili sto puta

E jes mi dokurčilo ići na posao. Isti put, isto radno mjesto, isti ljudi, ista plata, samo ja svaki dan sve umorniji i sve stariji. Djeca sve veća sa sve većim prohtjevima, ja sve nadrkaniji kako skupljam godine a problemi sve veći. Da mi se dočepati penzije ko da bih se rodio. Dobro, to bi bio siguran znak da sam ''odradio'' svoje ali, kad bolje sagledam situaciju, i jesam. Sve rjeđe sam u kafani sa društvom jer se nema vremena, para ili živaca. Sve češće se svađam po kući oko daljinskog i sve češće idem u wc. Neki bi rekli ''da mokrim'' al ja brate ljudski pišam. Da l je do bubrega ili nečega drugog uglavnom ''bure sve teže drži vodu''. Rasušilo se i već odavno je u stanju blagog ali neumoljivog raspadanja. struk mi se od prošle zime znatno uvećao a ''ne jedem mnogo, majke mi'' i pantalone od prošle godine su se skupile (ko kad to nije kvalitet jbg). Vrsni sam poznavalac političke situacije i dosta precizno prognoziram svoju budućnost. Najebo sam 100%. Dobro, za ovu procjenu nije potrebno neko veliko znanje ni poznavanje zvijezda i njihovog kretanja kroz svemir, čiji se odnos, uzročno-posljedično rasporedu planeta, oslikava na osobe rođene u znaku škorpije (a to sam ja). Sa velikom sigurnošću mogu da predvidim kada će i na kom mjestu ili na kojoj riječi, da plane nervni sistem moje žene te, kao pravi profesionalac (e moj Đokoviću, mali si ti još) gađam u linije i izbjegavam izlaske na mrežu. Tu te protivnik prosto samelje ako nisi dovoljno brz a ja, na žalost, nisam. Da sam brz, vjerovatno bih neke stvari odradio drugačije. Brže bi mi bile misli, akcije i reakcije. Ne bi se dešavalo da dođem kući i sjetim se da sam onom konju na parkingu trebao reći ''ovo'' uz dodatak moje supruge sa uvijek inteligentnim pitanjem: a što ti njemu nisi rekao....? Kako odmiču godine, sve mi se usporava. Metablizam skoro da je ubacio u rikverc, oči su odavno pod ''falinkom'' ali ne idem kod očnog, a ljudi mojih godina veoma uspješno konkurišu objektima od ''nacionalnog značaja'' i ''kulturne baštine'' jer toliko iskustva i znanja na jednom mjestu ne pamti ova planeta. Kako se bližim ''poslednjoj'' košulji sjećam se svih grešaka i, iako pomalo žalim što sam ili nisam nešto uradio, tražim opravdanje u pubertetu, mladosti, situaciji, vremenu i sličnim sranjima. Činjenica da sam propustio nenadoknadivo i nepovratno, više me brine od onoga što sada propuštam. O tome ću brinuti za 10-ak godina ''ako još biti živ''. Pomalo se plašim ''zadnjeg računa'' i preispitujem se gdje sam, kada i kako prema nekome zgriješio jer, kako vrijeme odmiče a godine se gomilaju, nekako sam sklon vjerovati da Bog ipak postoji i da bih, veoma lako, mogao najebati kad se sretnemo. I tako isprepadan, ja, rab božiji, trošeći poslednje godine života (daj bože da su decenije, bilo bi mi drago) svodim račune i kontam: bilo je uglavnom dobro! Nisam bio nešto posebno dobar ali ni loš. Moglo bi mi se progledati kroz prste. Žena, što je naletjelo naletjelo. Sa muškarcima nikada nisam ništa petljao (možda je to sada obavezno gradivo, ne znam ali i ne brinem). Marljivo sam učio (slagah) i radio (opet slagah) al pošto je to pionirska zakletva baš me boli neka stvar. Spreman sam da platim što ima da se plati (nadam se da nije mnogo) a ako račun pređe moje finansijske sposobnosti možda me i ne prime ''gore''. Kad bolje razmislim, i kurac me zaboli. Ja ću da umrem kad dođe vrijeme a oni gore nek se snalaze. Jebavali su me ovdje mogu vala i ''gore''. Meni je svejedno. Jeban jednom ili sto puta ne pravi neku razliku. Samo prvi put boli, poslije je stvar navike. I opredjeljenja naravno.

26.01.2012.

jebi i prolazi

Šta je, u stvari, ljubav? Pitanje je jednostavno. Šta je ljubav? Govorim o onoj stečenoj dugogodišnjom potragom za odgovarajućom drugom polovinom. Govorim o onoj vezi između muškarca i žene (u današnje doba dopuštene su sve kombinacije al ja sam ipak za osnovnu postavku) u kojoj se njih dvoje ''dopunjuju''. Na razne načine. Prvo se mjerkaju, pa njuškaju, pa maze. Razvijaju se nemjerljive emocije (a kažu da je sve hemija) i onda to dvoje odluče da ostanu zajedno do kraja života. Prekrupna odluka za dvoje mladih ljudi. Srećom ne i neopoziva pa danas na svakom koraku vidimo one koji su se predomislili i na, a gdje drugo, sudu potražili dokaz svoje gluposti. Ljubav je, ljubav je, ljubav.... Kao on voli nju i ona voli njega od sada do vječnosti. Ma daaaaaaj. Kakva crna vječnost. I koji crni kraj života. Da postoji ljubav, onakva o kakvoj sanjamo, ne bi se ljudi svađali, tukli i gađali manjim komadima namještaja. Ne bi se jurcali po stanu naoružani noževima, viljuškama i ostalim priborom za jelo dok tanjuri lete kao da je na snazo 24-časovni sirtaki. Grčka u vašem domu do poslednjeg komada posuđa. I ne bi, kad neko klisne u tuđu postelju, tražeći nježnost ili čist sex, ono drugo, prevareno, pitalo: zašto si me prevario? ili prevarila? Zašto si ME prevario-la? Znači stvar je u meni. Oko mene se vrti sve. Ti se nisi jebala sa drugim nego si prevarila MENEEEEEEEEEEEEEEEE...... Ej, mene.!!! Zar to ne govori da mi u stvari, u drugima volimo sebe. Da je svaki potez radi nas. Da samo lažemo kad obasipamo nježnošću ono drugo i da je to unaprijed smišljen potez da se dođe do onoga: lezi ženo tebe zakon veže. Lola je spreman da ti se zavuče u gaćice ili da iste strga sa tebe. Evo bajadera i malo vina pa da se počne. Opaaaa.... Sve, baš sve se vrti oko sexa. Tako nastajemo, tome se radujemo, za to živimo. Volim te pa ću da te jebem..!!! Zato što je to vrhunac ljubavi. Tačka na I. Kad jebeš druge to je samo tačka al kad ''nju'' e to je onda nešto. Pa ako je sex, kakav god on bio, vrhunav ljubavi, zašto ga tako olako upražnjavamo gdje god, i s kim god stignemo. I, da li je svaki sex ljubav. jer ako jeste, mene mnogo vole. Predsjednici vlada, skupština, opština, raznih vladinih i nevladinih organizacija, mjesnih zajednica.... Jer svi me redom jebu a to je vrh ljubavi. Koliko me vole malo je reći. Kad god me vide spremni su da mi iskažu ljubav. U njenom najsirovijem i neskrivenom obliku. Ponekad mislim da sam najvoljenija osoba na planeti. Tolike količine ljubavi teško bi se mogle podnijeti da ne znam da su od srca. Vole me a vrh ljubavi je..... kako onda da im zamjerim. Ovako jeban i sjeban sjetih se vica iz NOR-a kad, 1942.godine kroz selo naiđu Nijemci i siluju babu, naiđu Italijani isiluju babu, naiđu četnici i siluju babu, naiđu ustaše i siluju babu, naiđu partizani i kažu: kako je bako? a sirota baka kaže: JEBI I PROLAZI!!!! E pa onda i od mene jedno veliko JEBI I PROLAZI!!! Valjda će im jednom dosaditi..!!!

26.01.2012.

pada lanjski snijeg

Ne znam kako je kod vas al kod mene je pao lanjski snijeg. Jebo mater svoju. Sve ono što nije palo prošle zime palo je ove. Tone i tone bijelih govana zatrpavaju sve redom. Uz njih idu i sva ona govna koja sam mislio da sam ostavio iza sebe. Stižu me greške, pogrešne procjene i svi zajebi koje sam imao. Svi loši potezi su došli na naplatu. Ništa, ama baš ništa nije zastarilo. Jebem ti pravdu. Čovjek ubije čovjeka pa zločin zastari. Kod mene jok. Nema šanse. Plaćam sve cehove redom. Čini mi se da mi je i Bog okrenuo leđa. A da sam se na njega kamenjem bacao ne bi ovako. I šta sad. Prosječan stanovnik bilo koje zemlje na Balkanu je natprosječno zadužen. Duguje se bankama, braći i sestrama, prijateljima, komšijama.... Mikrokreditnim organizacijama sa makro kamatama. Uzimamo kredite da se izvadimo iz septičke jame u koju smo upali, i sa novim, svježim kapitalom prelazimo u drugu, dublju al koja s vrha ne smrdi kao ona stara. Sačekaj samo da se malo siđe. U toj drugoj jami nalazimo one koji su davno upali. Poznajemo se. Zdravo – zdravo. Otkud ti? Budemo ljubomorni kad onaj drugi kaže da je pola već vratio jer ’’otplatio je kamate, sad samo glavnica’’. I niko ne zna gdje je novac potrošio. Neko je uložio u glupost a neko u još veću glupost. Neko ga je samo potrošio. Od dobijenih ’’samo za vas pravljenih kredita’’ u stanju ste da začepite koju rupu i produžite agoniju. Novootvorene rupe vas nešto posebno ne zanimaju jer tu još ’’ne duva’’. Kad potrošite sve opcije i sve žirante i kad prestanu da vas pozdravljaju na ulici i da vam se javljaju na telefon, kad vas kum izbriše iz imenika a najbolji prijatelj postane non-stop ’’traženi pretplatnik je trenutno nedostupan’’ (neka kurvo, neka je tebi dostupan), shvatite da je vrijeme za krajnje mjere. Uzimate novi kredit i dajete kuću pod hipoteku. Nudite banci sigurnost za njen novac koji je od vas otela sa ’’najmanjom kamatnom stopom na tržištu od 13%’’, ono što se mukom sticali godinama i decenijama. Oni vam pošalju ’svoje ljude’’ koji o vašem trošku procijene vrijednost nekretnine i onda vam odrežu pola od toga i to je suma koju možete da dobijete uz ’’veoma prihvatljivu kamatu od 7,8%’’ za koju je Tito strijeljao. Dok policija traži i hapsi zelenaše, ovi, lijepo obučeni zelenaši iza novih računara i sa obezbjeđenjem, uzimaju vas lopatom,. Legalno. Sve po zakonu. I još treba da im kažete hvala što su pristali da vam daju novac koji će vam ponovo uzeti uz ’’pripadajuću kamatu’’. Sam pao sam se ubio. Gdje sam ja bio kad su prodavali banku za evro. Ja bih dao dva. I sad bih bio cijenjeni i ugledni član društva i možda pio kafu sa Špirićem ili nekim drugim. Bio bih pravi Superhik samo što bih ja legalno otimao od sirotinje da bih dao bogatima. Prvo sebi pa onda i ostalima. Ja nemam još taj hipotekarni. Još samo taj. A pada mi lanjski snijeg i lanjska govna mi ispred kuće smrde!!

26.01.2012.

sa jednog na drugog

Sranje. Cijeli život sam čitao nekakva sranja o ljubavi. Kao on voli nju al ona njega ne. Ona čeka princa na bijelom konju. Čeka danima i godinama. Princa nema! Na kraju balade o ’’pincezi’’ (ako izuzmemo bajke) teško da se pojavi i konj. Ako se i pojavi već je poprilično umoran i islužen i opterećen alimentacijom koju plaća nekoj svojoj ’’princezi’’ iz doba vjerovanja u ljubav. Skrhan bolom, lik koji je volio navedenu glupaču, dobija satisfakciju u dobroj ženi koju ne voli mnogo (kad ti ne voliš njih one vole tebe – marfijev zakon) i sa njom ima 2-3 klinca, stan, vikendicu, novo auto i praznu dušu. Kao nije zadovoljan jer mu srce još vene za ’’onom’’ ali mu je ipak drago što se ’’ona’’ zajebala. E to je obavezna fabula srcedrapateljskih ljubavnih romana. Šekspir (inače vlasnik fabrike za proizvodnju opreme za ribolov) bio je mnogo konkretniji i suroviji. Svi se vole i svi krepaju na kraju. Balkonanje u Veroni (čini mi se jer starim i slabo pamtim) završilo je opštedruštvenom tragedijom o kojoj se i danas priča. Druga vrsta ljubića je kad ona čezne za njim. Ona je siroče al sex bomba, on je vlasnik pola planete, izgleda kao model ’’opaljen suncem’’ i, dok ona, neprimjećena, radi za njega, on redom povaljuje kompletan peti sprat svoje poslovne zgrade i to u jahti na putu ka privatnom ostrvu. Na kraju, na zadnje dvije stranice, on, ’’opaljen suncem’’ shvaća ko je prava žena za njega i on ’’opaljena njim’’ pristaje da mu kaže ’’da’’. I njemu i jahti i bogatstvu koje ni u jednom trenutku nije bilo predmet njenog interesovanja nego je doško kao bonus za njen jad i patnju tokom svih ’’ nih’’ godina. Ona je, naravno, nevina i on joj je prvi. Vrijeme pokaže da je ona njemu zadnja jer, tako to biva suš u životu. Pošto ga mladog opali srce ili moždani, ona nadoknadi sve dane čekanja i čuvanja čednosti. Poznata rečenica dok mlada udovica plače nad grobom supruga a nekakav dedica je teši rečima da je mlada i da će se već snaći ide ovako: Lako ću ja za budućnost al šta ću večeras? Blagi prelaz između vijekova, dok smo se brinuli da li će atomski sat i čarobni prelazak na broj 2000 sjebati sve procesore svijeta a mi ostati u totalnom računarskom mraku, stidljivo je donio ogromne promjene u odnosima između polova. Ne magnetskih nego ljudskih. Žene su postale slobodnije i agresivnije a muškarci nekako otupili. I dok se suknja skraćivala i gaće umanjivale u životima muškaraca zavidno mjesto zauzela je kladionica! Koliko god da je žena u kafani i kako god da su oskudno odjevene (a jesu majke mi) zabrinuta lica lokalnih ’’jebača’’ pomno razmatraju kvote za ’’danas’’. Kako je za ljubav potrebno vrijeme a toga danas više nema na slobodnom tržištu, iako niko ne radi (pasurd – niko nema posla i niko nema vremena) dječaci koji ’’žive od kladionice’’ nemaju kad da se posvete djevojkama. To je previše zahtjeva i zamorna disciplina. Ljubav ima svoja pravila. Prvo se gledate ’’onako’’ pa onda on njoj priđe i krene prvi razgovor. Potom prva šetnja i simpatija. Držanje za ruke, stidljivo pipkanje po ’’nezgodnim mjestima’’, potom bogobojažljivi odlazak u prazan stan i ’’prvi put’’..... Zatim vjeridba, svadba, djeca, duboka starost, raj..... E ko danas ima vremena za to. Kako je kranji cilj svake ljubavi, bila ona prava ili ne, sex, ajde da mi to odmah! I djevojke su svjesne precijenjenosti ljubavi pa pristaju na ’’odmah’’ i čak se ponose time. Ajmo ’’odmah’’ nekoliko puta danas. Sa nekoliko drugih. I, dok momci igraju na sigurno ’’iz keca u keca’’ djevojke idu 100% na sigurno ’’sa jednog na drugog’’. I ko tu sad koga da voli. Kako da on ’’koji je probao sve’’ voli nju koju su ’’probali svi’’. Gdje je tu ljubav? Gdje!!!??? Ljubav je sranje majke mi. Daj mi taj bilten i nosi se u kurac krasni!

25.01.2012.

kurva nad kurvama!

Kad sam bio jako mali, moja životna želja je bila da, kad jednoga dana porastem, budem advokat. Želja je jedno a stvarnost drugo. Kako je za tu zajebanciju trebalo mnogo učiti, veoma brzo sam shvatio da je moj put ka zvanju advokata naučna fantastika. No, i dan danas volim da pogledam film o suđenjima na kojima se sukobljavaju tužioci i advokati i u kojima, u bespoštednoj borbi, pravda obavezno trijumfuje. Vrijeme za ubijanje, Nekoliko dobrih ljudi, Odbjegla porota...samo su neki do mojih omiljenih filmova. Tužioci nasrću na nevinog (pizda li im materina) ili krivog (tako mu i treba) a spretni advokati sa zavidnim znanjem prava i fantastičnom retorikom, oduševljavaju stotine miliona gledalaca u kinima širom planete. I naravno, pravda trijumfuje. Pravda je slijepa ali dostižna. Kurac kume. Pravda je žena. Kurvetina jedna sa dna kace. Niti je ima niti je dostižna. U savremenom svijetu, ovom u kome živimo, pobeđuje onaj ko ima više para. On plati boljeg advokata koji samelje sve pred sobom za ’’adekvatnu naknadu’’ pa se, poslije određenog boja dobijenih parnica unaprijed zna da će ’’Fila’’ da ih podere. Sve redom. I tužioca i sudiju. I sud i pravdu. Gledam film ’’Tražeći pravdu’’. Glavna uloga Nicolas Cage. Siluju mu ženu (jedan jebač na baterije) ali treba vremena da se sve posloži. Simpatična grupa samoorganizovanih građana New Orleansa (grad uragana i sličnih dešavanja) nudi mu pomoć u smislu: daj jaraniko da ga mi odradimo! I bi što bi. Odradiše lolu ali Nicolas upade u šemu organizovanih ubistava svega što je policiji promaklo kroz ruke a bogami i što nije. Preventivno djelovanje simpatične grupice amerikanaca (koji su, iako pripadnici omraženog mi naroda, zadobili moje simpatije zbog cilja kojem teže) dovelo je do toga da se stvari otmu kontroli no to je već problem režisera. Ideja veoma simpatična. Kada uzmete u obzir da danas dižete kredit sa 123 žiranta da biste kupili polovni automobil a onda naiđe neodgovorni dripac i ukrade vam igračku, policija ga uhvati a tužilaštvo pusti, upitate se: koja crna pravda. Mali simpatični lopov koji je vaše auto već preprodao nekom otpadu, pravo iz zatvora ode na parking pa ukrade drugo i tako redom. Igramo se skrivača. Pu spas sviju nas. Ko sada žmuri? Svi odradili svoje, svi zadovoljni osim vlasnika vozila. Rastanak sa njim je definitivan i neopoziv. Imao pa nemao. Jbg. Da ne govorim o ubicama, provalnicima, razbojnicima ili, a to je kategorija koja mi je, najblaže rečeno, odvratna, silovateljima. Junačina siluje. Uhvate ga i, naravno, pošto je to najteže dokaziv zločin, nerijetko i puste zbog ’’nedostatka dokaza’’. Jebač se mirno odšeta. Sav skrušen, taj društveni parazit, spreman je da opet uradi isto. Iza njega trag zločina i upropašten život jedne žene. Za sva vremena. Gdje je tu pravda. I kakva bi ona bila. Kako vratiti dostojanstvo poniženoj i uništenoj mladosti. Imam nekoliko ideja. Simpatičnih nadasve. To bi trebalo po kratkom postupku. Sve do jednog. U ime naroda pa CAP. Ko im jebe mater. Ljudski otpad. Društvo bi bilo bolje i čistije da ih nema. A mi im gradimo zatvore po ’’evropskim normama’’ pazeći na ’’ljudska prava’’. Koja kurčeva prava. Na koja prava oni paze kad vam se seru u živote. Imam, majke mi, baš lijepe ideje kako bih sa njima ali kad bi ih primjenio mene bi zakon brzo sjebao. Njih ne. Pravda? Ma to ti je kurva jarane. Kurva nad kurvama!

25.01.2012.

lopovi nad lopovima

Sranje. I dalje pada. Da imam skije sad bih na Jahorinu pa na žicu, pa nizbrdo. Do prvog drveta koje bi mi se našlo na putu. Medvjeđi spust. Gorska služba spasavanja bi imala pune ruke posla a ne bih imao ništa ni protiv onog Bernardinca koji trčkara sa burencetom oko vrata punim ruma i spasava ’’sposobne alpiniste, planinare, skijaše i ine članove čovječanstva’’ al to ima, izgleda, samo u crtanom. Tamo on dođe, pronađe naivnu budalu ispod brda snijega, iskopa ga, otvori burence i naspe sebi jednu. Povrijeđeni neka čeka bolje dane. Ili prave spasioce. Srećom nemam skije. Ni sanke. No to ništa ne znači u ovom svijetu u kome se veoma često nasankam. Ili me nasankaju. Zimske gadosti mene stignu i ljeti. Možda previše vjerujem ljudima. Možda sam naivan. Možda glup. Čini mi se da se sve oko mene mijenja na gore. Ne mislim na gore u odnosu na dole nego u odnosu na dobro. Da je dobro nije, da je bilo, možda nekad jeste, al sad je stepen ljudskog bezobrazluka dostigao svoj maksimum. A moja tolerancija minimum. Nevjerovatno je sa kolikom lakoćom ljudi lažu i čvrsto stoje iza svoje izmišljotine, ne misleći pri tome kakvu štetu mogu da nanesu onome o kome pričaju. A izvori informacija su lokalni renomirani ugostiteljski objekti gdje se za male pare možeš oblokati kao stoka, žena koja se vratila sa kafe od komšinice, nagluva tetka, senilni ujak i, naravno, TV. E tu kad nešto objave (a uglavnom je polovično i neprofesionalno) tek tada kreće put po trnju prozvanog. No, do TV-a je daleko, a lokalni istraživači, operativnim radom na terenu, veoma brzo dolaze do informacija ko je koga, kada i gdje, jer je ’’osoba’’ viđena u društvu sa ’’znaš ti dobro s kim’’ a to je siguran znak da njih dvoje ’’znaš?’’. Švaleracija zaključena, evidentirana i objavljena. Doduše ovdje mediji ne igraju neku ulogu, al narodni način prenosa informacija, ubrzan razvojem telekomunikacijskih sistema (uzmi mi sve osim mobilnog), doprinosi bržem i kvalitetnijem obavještavanju stanovništva. Svako ko informaciju koristi i prenosi dalje, slobodan je istu obraditi ’’na svoj način’’ i dodati ono što je nepažljivi narator ’’100% zaboravio da kaže’’, malo ljepše upakovati i proslijediti radoznalom slušaocu. Informacija koja je najčešće prenošena čak i prije nego što je Nokia slavodobitno zakoračila na naše prostore i osvojila repetitore i bazne stanice, bila je ’’lopov!’’. Lopov je bio svako. Od malog do velikog. Dosta je bilo da dobrije više humanitarne pomoći, užeglog ulja i žižljiva brašna i već je ’’imao štelu’’ kod onog ’’lopova’’ jer su oni ’’isti’’. Lopovi su bili oni koji su radili za vlast (jer ne bi radili da nemaju koristi) i oni koji nisu (već su se nakrali). Oni koji u imali auto (majku im jebem) i oni koji nisu (prodali pa štekaju pare). Direktori po logici stvari, a i sekretarice jer im je direktor davao i šakom i kapom (previše znaju). Policija jer štiti lopove, doktori jer uzimaju mito, predsjednici koječega jer nisu ludi da rade ’’za džabe’’, zaposleni u opštinama (jer mu je rođak lopov i namjestio i njega da zajedno kradu). Oni na većim nivoima su lopovi nad lopovima. Kriminalci. To ti je lopov na kvadrat. E oni su, kad su se dovoljno nakrali dole, otišli gore da uzmu za unučadi. A ko mi je ukrao 20 godina života, ko je generacijama ukrao mladost a ovoj djeci budućnost....on nije lopov. On je pametan. Lider. Najpametniji i najbolji izbor (za svoje) i spasilac svekolikog naroda, dijaspore i svega što po zemlji hoda ili se vuče. Oni su lopovi sa dozvolom. Za njih se glasa. Oni imaju moć da ne kradu nego uzimaju ili im se ’’daje’’. Pa normalno je da on ima jer je on..... Znači stvar je jednostavna. Jednostavnom prirodnom evolucijom moguće je od običnog lopova kokošara, koristeći iskustva prethodnika, postati cijenjeni i visoko poštovani gospodin kome je ’’sve što ima potrebno i bogom dato’’ a sve što je pokrao legalizovano. Takav lopov se zove predsjednik (bilo čega) a zemlja u kojoj uspjeva ova vrsta zove se Bosna... Ili Srbija... ili Hrvatska....Ili možda sve tri.... ne znam. Još mi nisu javili ali očekujem uskoro potpune informacije jer ’’kafa je u toku...’’.

25.01.2012.

da me vidi moja mila majka

Ne mogu da se dovoljno precizno i adekvatno izrazim kad iznosim svoje mišljenje o ženama. Žene su..... pa onda ide 183 tačke. Nije da ih ne cijenim. Naprotiv. Žena me je rodila. Žena mi je rodila. Na početku života svakoga od nas stoji po jedna, moćna i nedodirljiva žena. Majka! Sve su druge kurve, nebitne i prolazne, samo je ona ta koju obasjava božanska svjetlost i samo je ona čista i nevina pred bogom i pred ljudima. Samo je ona ta koja će da otrpi sve naše budalaštine i gluposti i samo će ona da nas sakrije kad krenu da nas traže.... Sa njenih grudi upijamo prve kapi života i samo te grudi na cijeloj planeti nisu sise. Za sve ostale imamo razne nazive ali to je već u domenu književnosti i slobodnog izražavanja (možda i preslobodnog al ko sam ja da odlučujem). Kad odrastemo, zaboravimo ko je i šta nam znači ta žena s početka naših patnji. Kako se odmičemo životna muka se uvećava, problemi gomilaju, a mi sami smo sve dalje od momenta prvog krika koji je najavio naš trijumfalni dolazak na svijet. A što smo dalje sve nas slabije služi sjećanje. Majka. Pih. Ko neka stvar. Kad se okrenem oko sebe i pogledam ovu djecu koja se nemilice i bez pardona jebu po svim mogućim i nemogućim lokacijama, pojam majke nekako gubi na vrijednosti. Ne znam zašto sam silne žene smatrao kurvama (mada je to veoma rastegljiv i fleksibilan pojam koji se koristi kako kome odgovara). Djevojke koje su se slikale gole za novine ili porno glumice. Pa danas je svaka folk pjevačica skoro gola (da ne kažem skoro obučena) a vodeće dive naših prostora su nam pružile šansu da u krupnom planu i iz raznih pozicija vidimo ’’kako to one rade’’. I to i sve što ide uz to a sastavni je dio toga. Severina i ’’Pirat sa Kariba’’ (moderna yahting verzija), Loto Suzana i ’’Niske strasti’’ (srpsko-grčka koprodukcija), i ko zna ko još. Jedna majka a druga na putu da to postane. Ipak, njihovom umijeću divile su se mase na ovom brdovitom Balkanu i, na sva usta branile pravo žene da se izrazi....u svakom pogledu....hahahah.... Al im je izražavanje! Ok, one su to što jesu. Snimale se za svoju dušu iz raznih razloga. Ekonomskih (kad požele pornić da ne moraju iznajmljivati DVD), vizuelnih (da me vidi moja mila majka), i, naravno, istorijskih (ostaće trag u beskraju). Sve druge bi bile kurve ali one NE. Pa to je Seve nacionale a bogami i Suzana loto nacionale. Kao da to druge ne rade. Svi to radimo ’’rekoše revnosni branioci lika, djela i pomenutih aktivnosti’’ navedenih žena pominjući demokratiju, slobodu, ravnopravnost i slične koještarije. Ne znam da li bi tako govorili da su na snimcima bile njihove žene ili, nedajbože kćerke. Al eto, to je sad tako. Za to su se žene borile još od pojave Klare Cetkin. Za taj proizvod modernog društva i uvoz sa, odavno trulog zapada. Da, svi mi to radimo. Svi i seremo (pardon na izrazu al bilo bi komično da kažem: vršimo veliku nuždu) ali to niko ne snima. A možda bi mogli da počnemo. Jedan reality show u kome će svi gosti da se feklano izražavaju. Sranje na kilo i pišanje u dalj. Gdje ide ovo društvo niko ne zna ali da ide velikom brzinom ide brate. Da su na tim snimcima naše komšinice, poznanice ili ne daj bože neko ’’naš’’ bile bi automatski osuđene, izopćene i popljuvane od starne uže i šire okoline, a od muškog dijela publikuma označene kao ’’laka roba’’ i svakodnevno bi primale bezbroj lascivnih ponuda. Zvali bismo ih na....zna se šta..a ako ne bi pristale zvali bismo ih kurvama. Muški dio naravno. Za žene bi bile kurve od samog starta. Kad sad pogledam unazad, majka mi je, nekako, još sjajnija. Ili sam ja gluplji. Jebem li ga. Odoh na gej paradu. Da bacim koji paradajz na povorku i zaboravim sve ovo. Lakše je kad vidiš da ima i gorih.

25.01.2012.

jebe ko koga stigne

Hahahaha.... Opalilo sunce po nama ko ameri po Hirošimi. Ozonske rupe su da obrišeš dupe kakvo je ovo sranje. Valjda smo mu dokurčili pa aj da ih malkice ozračim. Ko da nismo dovoljno i ozračeni i prozračeni. Mozgovi na nivou krapinskog čovjeka i samo su nam motke i ostale ratne alatke modernije. Oružje i oruđe, stručno rečeno, napredovalo je u svom razvoju bar milion puta brže i bolje od koeficijenta inteligencije. Skoro do savršenstva. Ako ste amer, onda možete iz topline svog doma, preko top-shop-a kupiti omanju atomsku bombu, daljinskim je opaliti u smjeru koji sami izaberete i uživati u produktu svog napornog rada. Jedini uslov je da o tome obavjestite CNN kako bi njihove ekipe mogle biti na licu mjesta bar dan ranije. Treba uhvatiti najbolji položaj za najbolji kadar. Ni rušenje WTC ne bi bilo tako atraktivno da ga nisu snimile 1.000 kamera ’’slučajnih prolaznika’’ koji su u istom trenutku, samoinicijativno i ni od koga navođeni, snimali istu scenu. Malko smrdi, je l da? Al, kako kažu novine i TV, tako je i bilo. Poslije ti kurcu sviraj. Kad te jednom prozovu prozvan si i sva voda svijeta ne može te oprati. Gebels? Ma jok. On je mala maca za ove današnje novinare. Svaki ga je nadrastao bar za pola koplja. Plus tehnika. Software i hardware. Stare srpske riječi zabilježene još glagoljicom u prastarim knjigama. Pa baba rođena krajem 19.vijeka izgleda kao dobrodržeća gospođa srednjih godina, bez spondiloze i bora, sa frizurom filmske dive i oblinama Sindi Kraford. Jbt. Kad se na to doda razvoj plastičnih masa i isto tako plastične hirurgije, nema zime. Silikoni, botoks, liposukcija i opa, polako postajemo besmrtni. Pa dobro, ne baš besmrtni al bar umiremo mlađi i ljepši. Konzervans nam izlazi na nos a ostala govna na prirodom predviđene otvore. Dok bjesomučno odlažemo produkte rada organizma, sve deblji i sve stariji, polako shvatamo da smo prošli. Ne da prolazimo nego da smo prošli. Oko nas, oko mene, djevojke kojima mogu otac biti, bestidno i beskrupulozno izlažu mojim pogledima sve atribute sexalnosti a momci koji bi trebali da jure za njima, sa debilnim izrazima na licima, razmjenjuju snimke sa mobilnih (imaš li bluetooth) tih istih djevojaka viđenih i snimljenih u ’’neprimjerenim uslovima i položajima sa starijom gospodom’’. Dok momci čeznu matori dripci kupe nedozrele i nesazrele djevojčice sa asfalta i hrane se njihovom mladošću podmlađujući sebe. Na sve strane, u dobro plaćenim vozilima, dobro ostarjeli muškarci nude dobra mjesta za provod dobro glupim curicama. Ne mogu da se ne pitam je li pedofilija ako ja sa 47 godina imam nešto sa djevojkom od 20. Razlika u godinama mi govori da jeste, društvo govori da nije, praksa koju viđam svaki dan da je to normalno i ’’šta fali kad je cura punoljetna’’. Pitam se, imaju li te djevojke roditelje i imaju li ti matori majmuni djecu. Je li zaista sve dozvoljeno. Jesmo li, zaista, tolike životinje. I šta nas razdvaja od provbitne zajednice. Samo što živimo svako za sebe a, izgleda, jebe ko koga stigne i to bez imalo stida i ustručavanja. I ko je kriv. Djevojke koje, zaslijepljene debelim novčanicima tatinih drugova olako sjedaju u auto, na motor, na..... ili matori kenjci koji napadaju sve što se napasti može jer mogu sve da plate. Možda ipak bude smak svijeta jer ako ima boga, predugo je ovo gledao i pustio da traje. Ajde ti nas fino počisti odavde pa nek neko drugi krene ispočetka. Ovo smo, ko što vidiš , zasrali do kraja.

25.01.2012.

bosno moja

Ustao sam u 4. Nakon svakodnevne predigre, u šta spada odlaganje urinokulutre (čuj kultura) u za to predviđenu keramičku posudu, potom revnosno zalijevanje vodom očiju i ušiju (uz pomoć malog prsta desne a bogami i lijeve ruke) te pranja pribora za jelo (zubi) oblačim se i krećem na svoj prvi današnji sex. Čišćenje auta od snijega koji se nemilice naslagao na krov i ostale dijelove najdražeg mi i jedinog kućnog ljubimca. Potom palim svoje osobno prometalo i probijam se kroz mećavu prema odredištu (neću da vam kažem kojem – zna KOS i OZNA) sa namjerom da tamo i stignem. Tako počinje svaki moj radni dan, sa ili bez snijega. Na putu ka ’’tamo’’ ugledam dvije lisice kako pretrčavaju cestu. Zima jbt pa se i one zavukle među zgrade al kurac, ovdje nećeš naći koka. Gladne, žure prema šumi a ja, sit svega, tamo gdje sam krenuo. Koji snijeg i koja zima. A kažu smak svijeta 2012. Hm. Da se on nije već desio? Može biti svašta. Pa ja sad živim u nekoj drugoj dimenziji, u nekakvom hladnom dobu recesije i smrznutum međuljudskim odnosima. Sve bijelo. U pičku materinu. Ne vidim cestu a oni što čiste, najvjerovatnije su na puš-pauzi, popušili dabogda. Moja zemlja. Bosna. Zemlja vjekovnih sukoba i traženja istine. Zemlja natopljena krvlju mojih predaka. Moj ponos. Moja uzdanica. Moja najdraža geografska destinacija i srce one stare, dobre, moje Juge. Danas, na aparatima. Na sve strane spasioci. Doktori kruže oko nje i daju svoje dijagnoze. Svakodnevno se mijenjaju lijekovi i terapija. Može eutanazija? Neka da probamo još ovo! Amputacija? Možda! Probamo nove lijekove. Probamo stare. Kopamo po utrobi. Šta sve ima u njoj. Dajte istoriju bolesti. Svako ima svoju. Da li je bolovala od.... Jeste! Nije! Otkud ti znaš! Moja je! A moja nije!? Svojatanja, ljubomorna prisvajanja samo za sebe. Dok vođe na sve strane kliču u ime svog naroda narod jebe sam sebi majku. Ravnopravno smo se podijelili. Srbi kupuju po Beogradu, Hrvati po Zagrebu a Bošnjaci po Turskoj. Ne narod, no narodni deputati, poslanici, uzdanice. Narodni spasioci. Vođe. Fireri. Bace pokoju kosku sirotinji i mi, ovako bijedni i kontejnerski orijentisani, spremni smo ponovo kopati po nezacijeljenim ranama. Meni osporavaju pravo na Bosnu jer sam Srbin iako su moji preci u Bosni još kad se Bosnom nije ni zvala. Na sve strane kliču gladne i primitvine pustahije da rat nije gotov. Ljudi sa šiljatim bradama i pantalonama do ispod koljena hoće da me otjeraju. Ljudi sa okruglim bradama i šubarama nisu ništa bolji. Ljudi bez brade, sa velikim ’’U’’ isto. Čuj ’’ljudi’’. STOKA! Koji jebeni narodi i koja jebena zemlja. Svako misli da je bolji od drugog. U glavama još ratuju sa zamišljenim protivnikom. Hoće da nas vrate nazad u rovove. U logore. U......pičku materinu. Niko da shvati da nas nema jednih bez drugih. Da smo ista govna sa različitim imenima. Da nam je vjera različita ali septička jama u kojoj živimo zajednička. Da se neko krsti, neko klanja a svi najebasmo. Da nije rješenje u mržnji no u poštovanju. Da su djeca djeca. Da im treba budućnost. Da meni treba budućnost. Da nas pokradoše dok se, ovakvi kakvi smo, raspravljamo ko je kome šta i prebiramo, svako po svojoj istoriji. Da će oni otići a mi ostati, siromašni i bijedni. Nikakvi. Vozim kroz mećavu i ne znam da li da plačem nad ovom zemljom ili ne. I lagano počinjem, za svoju dušu, da pjevušim: Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava...nabijem te na kurac.!!!!

24.01.2012.

mentalni sex

Nestalo struje! Dobro, taman sam dovršio narezivanje jednog programa koga sam maznuo sa neta sa sve generatorom ključa (klasična piraterija) i izvadio cd iz računara kad ono CAP. Nema struje zbog oluje. Jok. Nako nestalo. Unezvjerene mase radnih ljudi (jer se trenutno nalazim na poslu) kao muhe bez glave počele su da se muvaju hodnikom i sudaraju, krećući se u nepoznatim pravcima. Nepoznatim i nadasve nepotrebnim. Sve ono što je kroz hodnik prolazilo samo kad ide na polusatnu pauzu (od 09,30 do 12,00) ili kad idu kući na kraju radnog vremena između 13,30 i 15,00 sada je trošilo ostatke vazduha kroz hodnik poznat pod imenom ’’Koridor WC’’. Nema struje. Joooooooooooooooooooj. Stali su računari, stali telefoni. Ni kafa se ne može popiti. Ej, ni kafa koja se, inače, kroz praksu zaposlenog čovjeka, pokazala kao najidealnije sredstvo za smirenje. Kad pijete kafu niko vas ne ometa jer, pobogu, pijete kafu. Kafa se, osim toga, pije uvijek na zaštićenim i teško dostupnim mjestima. Magacin, kafe kuhinja, obližnji kafić ili nešto slično. Kad pijete kafu u miru možete radnom kolegi da prenesete svoje utiske od ’’maloprije’’ kad je onaj mazgov, onaj idiot, ono govno od čovjeka....jesi vidio šta mi reče. Pitanje adekvatno pitanju : jesi čuo šta je obukao? No, uz kafu je sve dozvoljeno. Kafa je, pored cigarete, adekvatan antidepresiv a dobra je i kad želite nekoga da povalite. Dođi na kafu, ako ti se ne dopadne obuci se i idi kući. Al kurac kafa kad nema struje. Ne radi ništa. Ni računari ni ljudi ispred monitora. Sve je stalo. A kad se sjetim! U moje doba (ono koje smo svim silama popljuvali) jedva smo čekali da ugasimo svjetla. Pa kud koji mili moji (dajte da se organizujemo....). Sam sa djevojkom u stanu. Jebeš struju. Svjetla se i ne pale. Kao ja zaboravio a njoj kao nezgodno da kaže. U totalnom mraku, uz prigušeno svjetlo ulične rasvjete, zaključujemo da je nemoguće učiti Rimsko pravo i prelazimo pravo na Anatomiju. Drugi fakultet, al glad za znanjem je jača od svega. Naši stari, naši djedovi (naravno i babe) živjeli su pod petrolejkama. Moralo je da se štedi pa se taj božanski izvor svjetlosti palio samo ’’da djeca vide leći’’ a onda je deda uzimao stvar u svoje ruke. Ili baba, nemam taj podatak. Ali da su znali gdje šta ide znali su. I nisu se žalili što nemaju TV. Svako veče pornić. Kako bih drugačije (po poslednjem popisu) imao 6 stričeva, tri ujaka i 6 tetki (ili tetaka, nisam siguran). Znali su matori šta i kad treba. Ne daj bože ljeta bez djeteta. Napretkom civilizacije, produžio se radni dan, a smanjio radni napor. I porodica, naravno. Umjesto jedne utakmice sedmično sada pratimo 10 dnevno i, samo da završi Mančester i eto me... I dok završi Mančester, osoba ženskog pola koja je čekala da bude ginekološki pregledana i čak sondirana, spava snom pravednika. Stisni pa je probudi. A kako proširiti porodicu kad pola ’’reproduktivnog para’’ ne učestvuje. Nema hljeba bez motike al u ovom slučaju njiva je apsolutno nedostupna koliku god motiku da imaš. Nestali su i svi oni tračevi koji su uz kafu išli od usta do usta. Sad je bitno da li je ko Kasandru (ili neku drugu) kad, gdje i koliko puta i šta su na to rekli ostali likovi iz serije (njih 142.813) koja traje deset godina i ne vidi joj se kraj. Otuđili smo se (energetski smo napredovali ali medicinski odumrli) i sve se manje srećemo po bračnim a sve češće po vanbračnim krevetima. A ko je još lud da napravi ljubavnici dijete. I koja je luda da ga rodi. Nema toga. Znači manje potomaka a više rada ’’uprazno’’. Rasipamo i sjeme i energiju. Odakle 7 milijardi ljudi Bog dragi zna. Jebo me svak ako su to oni dobro prebrojali jer, čini mi se da se u mojoj zemlji praktikuje samo mentalni sex, tj.jebanje u zdrav mozak. A od toga niko ne ostaje trudan. Znam po sebi.

24.01.2012.

lovac 21.vijeka

U praskozorje civilizacije, kada su se dinosaurusi ufosilili a homo sapiens počeo da osvaja planetu, sve je palo na leđa običnog, malog ali spretnog čovjeka. Čovjek ratnik. Onaj koji brani selo, svoju porodicu, kuću i pleme. I čovjek lovac. Isti taj čovjek koji danima pretražuje šume i poljane u potrazi za lovinom. Dok strpljivo čeka i vreba da primitivnim oružjem (luk i strijela) ubije ručak, odnosno cijelu zimnicu, čovjek lovac, pokretačka mašina i stub zajednice, misli samo na svoju porodicu. Pošto pronađe plijen i ubije ga, na licu mjesta ga očisti i donese kući meso koje, potom, sretna skwo, domaćica iliti žena, pretvara u ručak i u suho meso (da se ima za slave). Sretna porodica potom radi na opstanku vrste i, sita i zadovoljna skwo (u svim pogledima) donosi na svjetlo dana sledećeg potomka. Čovjek lovac ponovo odlazi u lov ali sada mora da donese više mesa jer je više usta. On se ne buni. Vrši svoju dužnost oca porodice. Ni žena se ne buni kada on donese više mesa i kada mora više da radi (više kuhanja i više spremanja, al kad se mora). Svog čovjeka lovca nagradiće na isti način kao i prije i opet će da se pojave još jedna usta. Matematičkim uvećavanjem broja potrošača povećava se i potreba za nabavkom pa će lovac sve više da izbiva iz kuće. Svaki odlazak će da bude duži i duži a svaki ulov sve veći i veći. Povećavaće se i porodica. Sretni, lovac i žena mu odana, posmatraće kako plodovi njihovog zajedničkog rada i truda odrastaju i polako odlaze u prvi lov. Dokoni, kad dobiju svoje zamjene, lovac i žena u lovca mirno će čekati starost i smrt. On u vijeću staraca a ona u kolu srpskih sestara ili kako se to već zvalo u to doba. Danas, moderni lovac, lovac 21.vijeka, ima stan od 150 kvadrata, dupli frižider pun svega i svačega, nekoliko lcd televizora i svilenu posteljinu. Čovjek lovac danas više ne ide u šumu nego kupuje ono što pripremi čovjek mesar. Ćovjek mesar već je pripremio pečenice, salame, kobasice i slične prerađevine od mesa životinja koje je nekada lovio čovjek lovac. One sada, pripitomljene, jedu do mile volje i čekaju da ih ’’ulovi’’ čovjek mesar i od njih napravi sve gore pomenuto. To je saradnja čovjeka i prirode i jedan dio hranidbenog lanca. Za to vrijeme čovjek lovac, na konju zvanom bmw, odlazi u gustu i nepreglednu džunglu gdje pronalazi čeku i čeka. Njegova čeka je restoran. Čovjek lovac sjedi u restoranu sa ’’police’’ cvikama kroz koje ništa ne vidi, puši marlboro, vrti zipo ili dipon upaljač dok, onako ’’slijep kod očiju’’ gleda u ’’svočov’’ sat jer, kao, nešto čeka. Na vrata ulazi lovina, kapitalac, 90-60-90, ne starija od 20 godina, izražajnih butova i grudnog koša, plašljivih očiju, i hodom gazele dolazi do pojilišta (šank). Sjeda na visoku stolicu ispred pojilišta (opet šank), prekrsti noge tako da se vidi sve ili skoro sve i nervozno pregleda prostoriju u potrazi za eventualnim lovcem. Kada ga ugleda, lovina sa lovcem izmjeni nekoliko dugih ispitivačkih pogleda i namami lovca da joj priđe. Nakon prvog susrea, pošto se onjuše i prepipaju, lovac i lovina odlaze u lovčevu pećinu gdje će lovina da bude detaljno pregledana. U toku pregleda lovac pokazuje i svoje druge kvalitete koji se brzo gube u lovini. Lovina, svojim hipnotičkim plesom, zavodi lovca i on postaje njen rob. Mnogo, mnogo godina poslije toga, lovac kupuje pušku i sa drugovima lovcima pohodi planine bježeći od svoje lovine. Neki, manje hrabri idu u ribolov. Lovina ostaje kod kuće gdje, kao neprikosnoveni vladar doma, života i smrti, preslišava komšiluk i nadoknađuje nedostatak lovca ali lovca nije briga. On je sretan jer se vratio iskonskoj potrebi lovca. Lovina je sretna jer je našla adekvatnu zamjenu za lovca kojoj ne mora ni kuhati, ni peglati niti bilo šta slično. Lovac, konačno i neopozivo sam, shvata da je ulovio pogrešnu zvjerku i kreće ispočetka. On odlazi u gustu i nepreglednu džunglu gdje pronalazi čeku i čeka. Njegova čeka je restoran..... Ljudska glupost zaista nema granica.

23.01.2012.

večeras pravim sranje

Imam akutnu upalu sjećanja. Ne pamtim više ništa. Ko mi je ikada učinio nešto dobro naplatio je junački. I nije žalio pri ispostavljanju računa. Kome sam ja učinio dobro nisam ni naplaćivao a zlo nisam učinio nikome. Bar ne svjesno. Trudio sam se da budem pri ruci prijateljima od kojih mnogi nisu to ni bili. I tako je tekao život. Kao rijeka. Čista na izvoru (moš vode iz nje piti) malo prljava po sredini a usrana na kraju. Ja sam već sada u usranom dijelu. Ne mogu da pohvatam ko je sve priključio odvod kanalizacije na moju rijeku al da ih ima ima. Što više odmičem više se njih kopča. Jbt al seru ljudi. Sa nevjerovatnom dozom bezobrazluka i potpunim odsustvom savjesti, nemilice svoj otpad trpaju meni. Ne mogu reći da nisam navikao, al već je počelo da mi smeta. Na svakom koraku podmetnute noge (da padnem), mrlje od ulja (da se okliznem), rupe (da upadnem i nedajbože slomijem kakvu kost ili kuk a u ovim godinama to ne zarasta baš lako) i razni drugi načini da se moj lik i djelo sjebe kao da me dragi Bog nije ni dao. A kad bolje razmislim, da su to uradili na samom početku, mislim prije mog rođenja, sve bi bilo drugačije. Moji bi roditelji dobili neko drugo dijete, npr.curicu. Znači ja bih bio žensko. Hahahaha. E da sam ja curica odnosno žensko.... Prvo bih bio izuzetno zgodna ženska za šta bi se, pored majke prirode, pobrinulo još par estetskih hirurga i koji kilogram plastike. Naravno, ako bi bilo nužno. Ne bi mi bilo strano ni plastičarenje, ni botoksiranje a bogami ni silikoniziranje određenih ’’dijelova’’ a sve zarad muškog dijela stanovništva ove nesretne planete. Nosio bih samo dopičnjake bez obzira na vrijeme i vanjsku temperaturu a grudnjak u mom ormanu ne bi postojao. Gaće, pardon, gaćice bi bile one pertle sa malo čipke i, naravno providne. Uvijek bi se trudio da se ’’nasluti’’ što se ne vidi a bogami, ako treba da se vidi, bljesnulo bi s vremena na vrijeme i to. Naravno, zna se pred kim. Za mnom bi zviždali i patili, ostavljali djevojke i žene, kupovali mi skupe poklone i padali na koljena. Sirotani bi mogli da osmotre izdaleka a oni sa boljom finansijskom situacijom mogli bi da se primaknu. Jebao me ne bi niko (sad me non-stop jebu) dok ja ne bih probrao ko će da izvrši pohod netaknutih ’’brda i dolina’’ i da izvrši osjemenjavanje. Kad izaberem on bi me oženio (jer muškarci se inače žene kada to žene odluče), kupio mi auto, kuću na moru, vikndicu na planini, otvorio račun koji bi dobro natrpao i napravio par potomaka. Ne bih se bavio kućnim poslovima jer bi morao imati kućnu pomoćnicu, i po čitav dan bih pazio na svoj dobar izgled. Kako bih obezbijedio bezgraničnu ljubav, povremeno bi ’’izabrani’’ dobio mogućnost da ’’isproba svoje ljubavničke kapacitete’’ tek toliko da ne zaboravi i da ne traži ’’sa strane’’. Kad djeca malo podorastu bio bi odjeban i, u sudskom postupku bih mu uzeo sve što je stekao. Samo takve žene muškarci poštuju. Imaju razna imena za njih. Kučke, kurve, rospije i sl.ali samo takve žene uspijevaju u životu. Dobra žena potrebna je muškarcima više od vazduha koji diše ali to ne znaju ni žene ni muškarci. Zato su žene glupače a muškarci još gori. Inače, što smo gori prema svojim, kakvim-takvim polovinama, one će biti bolje. Jebi me ako razumijem. No nema veze. Večeras ću da se napijem i napravim sranje u kući. Ko smije da se kladi da će me ujutro na stolu čekati kafa, doručak i tableta kafetina. Niko? Znao sam!

23.01.2012.

iskali ste...evo vam ga..!!!

Stvari idu svojim tokom. Odavde do smrti još nekoliko koraka. Možda koji više ili manje al sve je to, uglavnom, već predodređeno. Nisam od onih koji vjeruju u sudbinu ali ima neki đavo koji ti jebe mater od rođenja do samog kraja. Kako god okreneš, uvijek ti neko smisli neki problem. Ili bar da zadatak zbog kojeg ne možeš da spavaš. Zaspeš ali kurac. Probudiš se u pola dva, sve spava snom pravednika a ti zapališ cigaretu i buljiš u dim. Kao, smiruje te. Aha. On ode a ti ostade. U istim papučama, istoj pidžami od pretprošle godine i istoj koži. To sa kožom je najveći problem. Sve ostalo bi se dalo promijeniti al koža.... Pokušavaš da dokučiš tajnu univerzuma i zapinješ uvijek na istom pitanju: Ako je svemir beskonačan a na Zemlji živi preko 7 milijardi ljudi kako ovaj život pronađe baš mene da jebe? Okreneš se oko sebe a ono svi jebani. I to pravooooooooooo.... Da mi se dočepati tog jebača da mu ja skratim ’’alatku’’. Da popusti već jednom. Ne može se dalje. Tijelo je umorno, psiha upitna, razum – i nema ga. Ophrvani problemima, kreditima, zajmovima i dugovima, procjenjujemo vrijednost onoga što bi moglo da se proda jer ’’nije nam baš ni potrebno nešto posebno’’ i preturamo po ličnom rokovniku u glavi. Sjećamo se i onih koje smo davno zaboravili. Sve svrstavamo u kolonu kupaca i onda mozgamo da li bi kupili, imaju li para, treba li im to. I odustajemo naravno. Jer ne znamo nikoga ko ima para. Taj čarobni papir koji nam daje sigurnost i čiji manjak proizvodi patnju i muku. Kako objasniti da nema. Propala Grčka. Kod mene prop’o kauč. Jebe mi se za Grčku a para za novi kauč nemam. Propašće EU. Boli me kurac. Dok oni propadnu ja ću uveliko biti donji. Čak više donji nego što sam sad. Pod teretom svakodnevnih obaveza koje odavno nisam u stanju da ispunjavam, dodaju mi nove. Državi fali pa izmišlja. PDV, porez na zemlju, na kvadrat stana, na luksuz, na automobile, vozove, avione. Na cipele, na asfalt i trotoar. Porez na imanje i nemanje. Porez na vodu i porez na vazduh. Oporezovati s može svašta. Brz hod i lagano šetanje. Veliki brat te posmatra. Hodao si brže od dozvoljenog i time ugrozio kretanje ostalih pješaka. Bitno koliko i emancipacija pingvina u južnoj Rodeziji. Čim zafali sjete se nečega. Bojim se da u Vladi postoji odjeljenje za sve i svašta čiji je zadatak samo da smišlja kako da zajebava narod. Narod ko narod, ćuti i trpi. Neće da se digne ni na posao (kojeg ionako nema) a kamoli na kuku i motiku. Neki bi al ih sramota uzeti motiku u ruke. Ne znaju šta je. Bolje gladan ispred TV-a nego sit na radnom mjestu. Jebeš posao. Niko me ne može platiti toliko malo koliko malo ja mogu raditi. I evo nas. Tu smo gdje smo. Sjedi di si ni za disi nisi! I dok čekamo spasitelja, čiji će čarobni štapić pokrenuti fabrike, izgraditi hidrocentrale na Buk Bijeloj, napuniti državne kase i vrtiti dug MMF-u, završiti koridor 5-C i konačno napraviti taj autoput Banja Luka-Doboj preko zamišljene petlje, držimo se starog i provjerenog. Kafa, cigara, Mančester-Bolton i iz keca u keca. Pu mater im jebem. Odoh da se popravim. Nove dvije marke na tiket pa nazad pred TV. Idealno osmišljen život. Ova vlada je pametnija od svih drugih. Ovi ne spaljuju knjige kao Hitler. Jednostavno su ubili u ljudima želju da čitaju. Avaz, Glas, Večernjak i sl.govna se listaju uz jutarnju kafu i dok istu vijest prenose na tri različita načina mi na isti način padamo dublje u beznađe. Neko rovi po kontejneru i broj tih i takvih se svaki dan uvećava. Evropska unija je sve dalje a gori dani sve bliže. Propadamo u svim pravcima i na svim frontovima. Kao ljudismo bezvrijedni, kao narodi nebitni. Još kopamo po mračnoj prošlosti da se neko ne bi sjetio da upita bilo šta o svjetlijoj budućnosti. Tako nam pao grah. Tako smo birali. Tako smo izabrali. I šta sad. Daj cigaru i pristavi kafu. I mirna Bosna.

23.01.2012.

I u dobru i u zlu, al u kurcu

I poče novi dan. Ponedeljak. Mater mu jebem kako ga mrzim. I u novom danu sve po starom. Ustaj, krmeljaj koji minut, zapali cigaretu, potom wc, higijena, pranje zuba, prozora (očiju), radna garderoba i opaaaaaaa..... po istom usranom putu ka istom usranom cilju. Žena, taj svijetli epicentar moje porodice, uzdahnula je 25.863 puta, otpuhnula 32.123 puta i pogledala me pogledom jedinog preživjelog pripadnika čuvene jevrejske porodice koji je dočekao da izađe iz Aušvica ali je u istoj prostoriji sa, npr. Gebelsom. On mi pade prvi na pamet. Ima i drugi znamenitih nacista ali rijetko koji je poživio do današnjih dana. Ne baš fizički ali njegovo djelo raste i cvjeta, dobija nove oblike i širi se na savremeniji način. Gebelse, vraže jedan. Na sve strane nacional-fašističke TV šire ’’ljubav’’ i ’’oproštaj’’, pružaju ’’ruku pomirenja’’ dok u drugoj drže motornu pilu spremnu da pruženu ruku ’’prijatelja’’ odsjeku do ramena. Mržnja se širi matematičkom progresijom (ili je to geometrijska, jebem li je) a epidemiju niko i ne spominje. Čak ni na ograničenom prostoru. Polako ali sigurno, zadojeni mržnjom svuda oko sebe vidimo neprijatelje. Ono nije baš da sve vrvi od prijatelja ali ipak. Dojučerašnji drugovi ne razgovaraju, braća – ne razgovaraju, snahe i svekrve – nisu nikada ni razgovarale... Sa ženom odavno ne razgovaram. Niti ja imam išta pametno da joj kažem niti je ona ikada rekla ijednu pametnu meni. Ostaće mi vječita enigma kako tako dva različita bića (ne fizički, to je poželjno i nadasve potrebno) po svim aspektima, odgoju, djetinjstvu, porijeklu, žive zajedno. Ma kurac žive, preživljavaju. Ali šta nas je to spojilo. Bljesak pri prvom susretu. Kurac bljesak, nije ga bilo, samo smo se upoznali i strašno me nervirala. Slučajan ostanak i sex pod dejstvom alkohola koji se produžio na još jedan dan, i još jedan, i još jedan.... Ne znam. Dok zarobljeni prebrojavamo jedno drugom neuspjehe i promašaje (jer nikakve uspjehe ne priznajemo), i dok se koprcamo u vlastitoj mreži nerazumijevanja i robijaške samoće i tuge, negdje pored nas prolazi život. Ili je već prošao. Pokušavam da stvari pogledam drugačijim očima. Kontam, godine su mi malo pomjerile fokus i slika ne pada gdje treba, malo su se sočiva ukonkavila i sl. Ma jok. Kako god pogledam isto. Kako god se okrenem dupe mi pozadi. I uvijek neko ko se na njega nameračio. Vidim nema nade. Uzalud pokušavam da razumijem nerazumljivo i shvatim neshvatljivo. Ko je ikada razumio žene? Ko? Ja niti ga znam niti sam za njega čuo. Srećom nije ostalo još mnogo robije. Otrpim i to i mirno umrem. Bože, samo daj da odemo u raznim pravcima. Da se više nikada ne sretnemo. Jer ovdje to ima svoj rok trajanja a tamo je to vječnost. E to već ne bih mogao da izdržim. A sve je tako lijepo počelo. Zagrljaji, poljupci, razdragana rodbina i polupijani svatovi (do kraja svadbe dostigli su i drugu polovinu). Obećanja, zaklinjanje na vječitu ljubav (odnosno doživotnu), vjernost, pažnju.... I u dobru i u zlu, al u kurcu. Prvi manji potres pomakao nam je težište i prodrmao temelje. Svaki sledeći bio je se veći i sve smo se više udaljavali. Nikad bliže nisam bio nekome a tako daleko. Spavamo u istom krevetu a između nas bi mogla da maršira cijela grupa Armija E iz Valtera. Gledamo se a ne vidimo. pričamo a ne čujemo. Jbt, koji raspad sistema. Kako smo samo pogriješili. Oboje. Žali bože godina i truda a hvala ti na djeci. Pravoj i zdravoj. Sad odoh da se malo oplakujem ili da pišam. Nešto od to dvoje ću da uradim, ali vode se moram riješiti jer su mi donijeli kafu. A nemam gdje da je strpam ako ne oslobodim prostor. Odoh ipak u wc, brže je i lakše. Osim toga, ovoliko sranja na jednom mjestu prosto potiče fekalni dio moje ličnosti da da doprinos svekolikom đubrenju planete. Vraćam se odmah!

22.01.2012.

smrad umrle ljubavi

Jebem ti TV. Po stoti put gledam isti film al ne odvajam oči od ekrana. Loši momci se nameračili na dobre i, premda znam čak i dijalog filma a kamoli kraj, upornošću svojstvenom samo mazgi, ja i dalje čekam. Ko zna, možda ovaj put ne bude tako. Možda se loši momci poprave pa dobri momci ne budu morali da ih uče pameti i prevaspitavaju. Ako ćeš se zaista popraviti glazbena trava će zasvirati. Poznata replika iz crtanog filma mog vremena. Kao i čuveni uzvik: Nepravda, pa to ti je! koju izgovara malo crno pile sa pola ljuske jajeta na glavi u istoriji kinematografije zabilježen pod imenom Kalimero. Da li je završio u nekom grilu pod devizom ’’svježa piletina’’ nikada neću saznati ali činjenica da je nekako naglo i bez ikakvog objašnjenja nestao sa naših malih ekrana govori u korist toga. Mnogo volim filmove. Tu proživim milione avantura, šmekam se sa najljepšim ženama svijeta (mnoge sam vidio kao od majke rođene), svađam se sa najpametnijima i ne bojim se nikoga. Dobar sam sa mnogim glumcima. Kad god poželim oni mi odigraju neki film. Po mojoj želji. Gledam ih i toplo mi oko srca. Na vrijeme i ne mislim. Šta drugo da radi čovjek u ove zimske noći. Da idem da spavam. Možda. Ali žena je otišla pre pet minuta. Sačekaću dok ona utvrdi san. Potom ću se uvući na pod jorgan na svojoj strani kreveta pazeći da se ne dotaknemo. Okrenuti leđima jedno od drugog imamo potpuno različite poglede na svijet. Ona gleda u zid a ja u vrata. Zato ona nikada ne traži izlaz iz govana u koje počesto upadamo jer je navikla na zid. Ja, naprotiv, non stop pokušavam da pronađem izlaz ali ta vrata u koja gledam ostaju samo blijeda inspiracija. Izlaza nema! Kad upadneš u govna jedino je sigurno da ćeš da smrdiš. Tu aromu teško je skinuti sa sebe. Ona se uvlači u sve pore i postaješ ponosni nosilac sranja kakva svijet nije vidio. Toliko se uvališ da slobodno možeš da kažeš da nisi ti upao u govna nego ona u tebe. Fuj. I dok se čupaš, dok mlatiš nožicama da dohvatiš dno pa da se ljudski odgurneš i pokušaš da dohvatiš rub svoje životne septičke rupe, polako uviđaš da izlaza nema. Niko neće tvoja govna. Niko neće ni da čuje a kamoli da omiriše. Sam u svojim govnima počinješ da smrdiš sam sebi. Po prvi put shvataš da si mali šarafčić u ogromnoj mašini i to vjerovatno toliko nebitan, kao i milion drugih, da je svejedno da li ćeš ispasti ili zahrđati. Žena je u istim govnima ali ih sa radošću i punim povjerenjem prepušta meni. Čak i ona koja je sama smislila i nabavila. To je bračni drug. Ne bi ona sama ništa. Ti si glava porodice, ti se pobrini za sve. I onda ja, zatrpan govnima, radije gledam film. Kad vidim kako to rješavaju Žan Klod, Stalone, Seagal i drugi odmah mi bude lakše. Znači ima nade. Sad odoh da legnem na svoju stranu kreveta, leđa o leđa i da mirno sačekam jutro. Tamo je poseban smrad umrle ljubavi i hronične netrpeljivosti odavno ušao u posteljinu. Samo se nadam da je zaspala. Da mirno predeveram još jednu noć. Ujutro ću na posao po novu turu sranja. Al naviklo se jbg.

22.01.2012.

dopičnjak i ostalo

Istorija je čudna nauka. Pokazuje nam ko je kada i šta radio tako da možemo, dok smo živi, da ih spominjemo ili proklinjemo. Hitler. Ne vjerujem da su nekog drugog toliko spominjali. Firer. Ti bogca. Pa neki drugi likovi. Uglavnom pamtimo zloće. Nekako nam to lakše ide. Da li to znači da je njihov trag u vremenu kvalitetniji ili da smo svi mi pomalo zloće. Dobro se dobrim vraća, reći će iskusni i potom nastaviti da rove po kontejneru. Oni loši nemaju čemu da se nadaju jer dobra nikome nisu učinili pa moraju sami da se pobrinu za svoje ’’dobro’’. Puteva ima više. I načina. Dva su ključna. Kriminalom, a to znači otmi, ukradi, opljačkaj, provali i na kraju tog puta bićeš proglašen za kriminalca, dobiti svoju dozu ’’društvenih sankcija’’, odležati koju godinu ili više o trošku države i sve će ti biti oprošteno. Ljudi će te gledati sa podozrenjem nastojeći da ti se ne zamjere jer ’’bolje je biti dobar sa njim nego...’’. Drugi način je malo teži i komplikovaniji ali je uspjeh zagarantovan. Upolitičiš se. Uđeš u neku stranku, dodvoriš se ’’vođi’’ i strpljivo čekaš da te proglase ’’kadrom’’. Kad si ’’kadar’’ onda si na konju. Konj je, naravno, vaskoliki narod koji treba dobro zajahati. Bićeš postavljen, narodnom voljom izraženom na demokratskim i slobodnim izborima, za poslanika a možda i za kakvog načelnia neke od službi u opštini. Za to si se već pripremio izvršivši uplate na obližnjem privatnom fakultetu. Ti njima 3.000 KM oni tebi godinu i tako nekoliko puta. Zavisi od toga koliko se godina studira. Da bi uspješno i na vrijeme pribavili potreban papir ’’kojim se potvrđuje stručnost i osposobljenost kadra’’ ne trebate čekati izbore. Kupujte školu već sada. Trebaće vam, majke mi. Što više škole to veći položaj. Moguće je tu prvu fazu preskočiti i odmah dobiti mjesto direktora u firmi na silaznoj putanji gdje će glavni zadatak novopostavljenog ’’kadra’’ biti da taj put ubrza, svuče firmu ’’u ravan’’ i tako je pripremi za pri(h)vatizaciju. U toku priprema važno je znati da se novac ’’od koga nisu isplaćene plate i doprinosi i ostalo...’’ dijeli između stranke i ’’kadra’’. Veći dio ide stranci a ’’kadar’’ zauzvrat dobija novi položaj na kome može još bolje da dokaže svoju ’’lojalnost’’. Takođe je bitno i uvijek biti dovoljno zavučen u analni otvor onih koji odlučuju ali biti spreman i uvijek raspoložen da služiš ’’svom narodu i stranci’’. Za žene važe druga pravila. Prateći istoriju odjevanja jasno je da se na garderobi iz godine u godinu, sve više štedi i tako čuva kućni budžet. Suknje su sve kraće pa je tako i mini suknja dostigla toliku dužinu da je preimenovana u ’’dopičnjak’’, majice su sve kraće i sada pokrivaju samo sise a grudnjaci se više ne nose kako bi se sise izrazile u vremenu i prostoru. Izostajanje grudnjaka (sisobrana) sam pristup navedenim sekundarnim polnim oznakama u žena olakšan je i time je skraćeno vrijeme njihovog izlaska u javnost. Do tog trenutka nespretni su znali dugo da čeprkaju oko kopče pa je to moglo da potakne vlasnika grudnjaka da povuče dozvolu za njegovo skidanje. To je u novije vrijeme izbjegnuto genijalnim potezom izostavljanja tog odjevnog predmeta. Imamo, znači, djevojku ili ženu, na kojoj se nalazi dopičnjak i topić. Ostao je ključni odjevni predmet koji krije ’’kapiju raja’’. Šta sa njim. Od gaća dokoljenki do današnjih gaćica mnogo je vremena utrošeno da se svijest ljudi podigne na sadašnji nivo. Gaće su pratile razvoj suknji i kako su se one skraćivale tako su se i ’’čuvari nevinosti i jajnika’’ prilagođavali novonastaloj situaciji. Sve do trenutka kada su, u svoj svojoj mikroskopskoj veličini zaslužile naziv ’’gaćice’’. Bilo bi zaista smiješno vidjeti danas ženui koja nosi gaće veće od suknje. E kako smo postigli taj minimalizam u garderobi žene, gaćice nisu više ni potrebne ali su se sačuvale kao dio folklora i da bi ’’muškarac ipak imao šta da skine sa politički osvješćene omladinke’’. E ti i takvi ’’kadrovi’’ danas sjede po raznim položajima i, ne štedeći sebe, stavljaju nam na raspolaganje sve svoje umne kapacitete. Ostale kapacitete čuvaju za sebe i njih koriste na sastancima stranke. I za poslije sastanka, uglavnom. Volim kad me vode sposobni i ’’kadri’’. I ja sam nekada bio kadar al danas se više nemam snage. Ponekad, al nije vrijedno pomena. Sve sam bliže rečenici ’’volim sex i uvijek ga se rado sjećam’’. Niti ja tražim niti ko da. Oni koji bi željeli da nešto doniraju dobrodošli su. U svakom slučaju ostala su sjećanja. Blijeda ali ipak. Viagru koristim po pola tablete, tek da podjebavam jer ne znam šta bi sa cijelom. Svi vi koji još vježbate samo vježbajte. Dok još ima snage.

21.01.2012.

da jebeš al da ne zatrudni

Gledam film. Niko iliti Steven Seagal. Jbt kako taj lik ide kroz život (film) kao budala kroz plićak. Dobar dan – dobar dan – je l ko vidio ovu djevojku sa slike – odjebi – PAF.!!!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! PAF!! Dva-tri drčna i nekoliko neopreznih leže na podu, krv se slijeva potocima preko inače vodoravnog poda, hirurzi hitne pomoći se raduju neplaniranim vježbama na polomljenim nosevima a Niko pronalazi djevojku i, nakon kraćeg objašnjavanja odlazi sa njom. Ranjeni i poniženi odlaze na blagajnu MGM i uzimaju zarađeno jer se više u tom filmu neće pojavljivati. E jbg. Da je meni tako kroz život. Kad bi se moglo. Mislio sam ja da postoji lakši način da se zadati put na relaciji rođenje-smrt može preći manje-više bezbolno al kurac. Nema toga. U životu treba biti svašta nešto. Uporan, da preživiš sve nedaće i sva sranja koja te čekaju na tom trnovitom putu. Da budeš dovoljno razuman pa razlučiš ko je ko i ko je šta. Da shvatiš ko ti je bitan a kome si bitan ti. Da budeš dovoljno dobar prema ljudima koji to zaslužuju i dovoljno đubre prema ostalima. Da budeš mali čarobnjak i od dinara (evra) praviš dva, da jedeš a da ipak ne pojedeš sve, da trošiš a da ipak ne potrošiš sve, da kupiš auto a da ti ostane nešto za benzina, da kupiš stan al da ti ostane za namještaja, da jebeš al da ne zatrudni. Hahahahaha. Koji idiotizam. To ne može više ni na filmu. Raznorazni ti određuju pravac kretanja kao i kontrolne tačke. Kontrolora ima više nego buva na prosječnom psu lutalici a dobronamjernih koliko i djetelina sa četiri lista na tek asfaltiranom parkiralištu. Neki te vole al sa određenom dozom rezerve jer prvo treba da vide koliko voliš ti njih pa će tek onda da odluče koliko malo će oni tebe. Da vole naravno. Jebaće te bespoštedno al ljubav. E to je upitna kategorija. Npr. Djeca te vole kad kupiš Play station 3 ali ljubav traje koliko i spajanje na TV. Ako nisi kupio dodatne igrice ljubav isparava u nepoznatom pravcu. Žena vas voli do sudbonosnog ’’da’’ kada počinje da računa šta je udajom za tebe dobila a šta izgubila (ovaj odnos se uglavnom kreće u korist ’’izgubila’’ i vemenom se uvećava) a mogla je ’’da bira’’. Kao da nije birala. Pa nisam valjda ja. Roditelji vas vole bezrezervno ali vi njih ni blizu. Emocije prema njima počinju da biljede već u tinejdžerskim danima kada vam ’’komanduju i brane sve i svašta’’ kao da vi ne znate sami šta je za vas najbolje. Prijatelji su posebna kategorija. Njihov broj je ograničen i uglavnom ih nema više od prstiju jedne ruke. Dragocjeni su neprocjenjivo i evo, ustao sam dok ih spominjem. Naravno da sam ponovo sjeo da mogu dalje da pišem. A i noge me malo bole. Godine jbg. Ljubav, ta precijenjena emocija koja uglavnom sputava nosioca iste, služi da vas zarobi i natjera da činite svakakve gluposti. Toliko ga je voljela da je danima plakala kad je čula da je prevario. Pitanje: koliko je on volio nju? Toliko ju je volio da je isekao vene kad je otišla s drugim. Pitanje: jesi normalan čovječe? Ljubav je mitska kategorija. Ko voli taj i najebe. Voljeti znači žrtvovati se za drugog. Kad pomislim da mi je nekada mrsko ustati da sebi dohvatim vode..... Sve u svemu, svi vi koji volite negdje ste se zajebali. Ja znam da ja jesam. I evo me, i dan danas plaćam ceh. A da sam Niko, prošao bih kroz život laganim korakom. Iza mene bi ostajali slomljeni nosevi, povrijeđen ponos i još ponešto. Usput bih, vjerovatno, stekao kakve porodice, imao par razvoda i par žena koje pate za mnom. Nekoliko potomaka koje bi odgajali drugi. Svejedno. Na kraju krajeva, kako god išao kroz život na kraju stignemo do kraja. Čemu onda toliki trud. Treba se prepustiti užicima jer sve prebrzo prolazi. Ako ima kakvog sexa zovite, ako ne nikom ništa. Uzeću fino flašu Jack Danielsa, cd Hladnog piva i pustiti pjesmu ’’Ne volim te nit sam te ikad volio...’’ Aj živjeli..!!!!!!

21.01.2012.

trst je naš....!!!!!!!!!!

Kao i većina jadnih i napaćenih muškaraca, i ja sam, u trenucima napada emocija i potpunog odsustva zdravog razuma, sklopio pakt s đavolom i oženio se. Đavo ko đavo! Dok te mami šećerom te hrani, kaže stara narodna izreka... Uz ’’ženu svog života’’ dobio sam mogućnost da se konačno potvrdim kao muškarac, član društva i odgovoran građanin. Priliku da se razmnožim i umnožim te da svoje prezime prenesem na potomke u cilju produžetka vrste a bogami i porodične loze. I sve sam to odradio. Uz ženu, naravno, dobio sam i njenu familiju koja je ’’mnogo bolja od moje’’. To sam morao da vjerujem ’’na riječ’’ ali letimičnom provjerom na terenu, sa neskrivenom radošću sam utvrdio da su ipak ’’moji bolji’’ no to ni dan danas ne smijem da izgovorim glasno. Ma ne da izgovorim. Ne smijem glasno ni da pomislim. Uz novu familiju na poklon sam dobio i razna dešavanja, godišnjice, proslave i naravno krsnu slavu koju moja tazbina slavi 20.januara a zove se Sveti Jovan. Kako oni slave moj izostanak bi bio veoma nepraktičan iz ’’pretpostavljenih razloga’’ i mogao bi čak dovesti i do verbalnog cunamija koji bi nanio nepopravljivu štetu u okviru moje skromne porodice. Što se mora mora se. Veni, vidi, vici al bez vici. Ne znam adekvatnu riječ na latinskom ali bi sa srpskog njen prevod izgledao ’’fumaro kaco’’ što će obrazovano oko čitača lako shvatiti. Kako je alkohol najbolji drug kad se nađeš u društvu razdraganih domaćina i njihovih gostiju, a atmosfera je već poprilično toksična, pridružih se skupu i prigrlih ’’Stock 84’’ kao brata rođenog. Boljeg sagovornika sinoć nisam ni imao. U razgovoru sa ’’svojima’’ saznao sam mnoge korisne stvari. Ponešto o političkoj situaciji na bliskom istoku, ponešto o bliskoj situaciji na našem istoku a bogami i zapadu, šta će da se desi do kraja godine, ko je kriv za ovo što se dešava i sl. Smjenismo 3-4 vlade, pohapsismo stotinjak političara i direktora, još toliko ratnih zločinaca (neke smo strijeljali na licu mjesta), vratismo komunizam i Tita al ga brzo opet srušismo, osvojismo neosvojivo i krenusmo na Kosovo. Dobro, od toga smo odustali kad smo vidjeli da napolju pada snijeg i to u ogromnim količinama, pa smo se ipak odlučili na miroljubivo rješenje. Saznali smo ko je ubio sve bivše predsjednike bivših SFRJ republika (Tuđmana, Aliju, Slobu...) jer niko od njih nije umro. Kak'i umro. Pobila ih CIA! Ponovismo junačku: Trst je naš! a onda se nameračismo na Ameriku i ispalismo nekoliko ruskih nuklearnih na Vašington, pobismo sve ’’neprijatelje’’ odavde do Brisela (cca 100 miliona) i krenusmo u invaziju na Tursku (opet radi Kosovskog boja).... da nije bilo vrijeme kući Hong Kong bi bio naš. Definitivno. Poslije čitam u novinama da je nekome umanjena kazna jer je ’’nešto’’ uradio pod dejstvom alkohola. Šta umanjena. Ma to treba strijeljati na licu mjesta. Jer još jedno ovakvo pijanstvo i Mars je naš! A odatle, zna se.... Pravac druga galaksija.

20.01.2012.

kurcu ti maši

Dogodilo se i ovo. U jednoj dalekoj zemlji (Bosna) jedan je čovjek (policajac) pričao sa drugim čovjekom (policajac) a sve u želji da se zeza sa trećim (policajac). Priča jednostavna. Japanci, taj mali žuti narod sa istoka na kome se rađa sunce, Sony, Kawasaki, Suzuki, Honda i još ponešto, naučno su dokazali da jedan čovjek (bilo koji samo da je muško) ne može imati djecu dva pola. Odnosno da njegovi mali, malecki spermići mogu da oplode ženku (bilo koja koja to dopusti) ali da svi nose isti kod. Kod muškog ili ženskog pola. Znači, jebi kol’ko oš’ al djeca će uvijek biti istog pola. Prvi iz pomenutog razgovora kaže da ima dvoje, sina i kćerku te da je sina dobio prije rata a kćerku u ratu. Kćerka ne liči na njega al nema veze. Ženu nikada nije ništa pitao. Drugi, potvrdi istu priču samo je kod njega situacija obrnuta. Kćerka je predratna i djelo njegovog truda a sin je plavušan i nepoznatog porijekla. Žena ćuti - on ne pita! Sva su djeca naša reče na kraju. Treći član ove grupe naučnika samo je nijemo posmatrao i upijao znanje te, kako ima isti takvu kombinaciju u magnovenju otišao kući. Priča se da je s vrata opalio ženu po sred nosa uz propratno pitanje: Koje je moje i čije je ovo drugo? Nevjerovatno ali istinito. Bio sam svjedok svemu osim ovog trijumfalnog ulaska u topli dom. Izbjegao sam, takođe, i situaciju kada je treći naoružan tražio prvu dvojicu, kad su mu, nakon par dana uspjeli objasniti da je sve bilo samo zezanje. Brak je opstao, prvi i drugi preživjeli a priča o ljudskoj gluposti ostala da živi. Kao jedan od mnogih primjera do koje granice inteligencija ide uzlaznom i silaznom putanjom. I sad šta? Da li je moguće da smo pripadnici iste vrste. Rase. Nacije. Ja i ovi ostali. Mi i ovi ostali. A jesmo. I dok me bjesomučno jebu na svakom koraku raznim sredstvima masovnog silovanja čovjeka i građanina, ja se uporno osvrćem jer nikad ne znaš kad će prestati ’’oni’’ a početi neki drugi. Strah me za obraz i za dupe. Za novčanik se odavno ne bojim jer je 365 dana godišnje uglavnom prazan. Posudim novine (ne kupujem toksični otpad) prelistam i vidim gdje sam. I gdje mi je mjesto. Politički sam nepodoban bilo kojoj stranci. Još se kunem u Broza i sanjam petokraku. Još patim za Jugom. Nacionalno pripadam gdje mi je mjesto ali ni tu nisam dočekan sa oduševljenjem. Imam neka svoja mišljenja i dovoljno sam glup da ih javno kažem. Ljudi su mi strani a majmune ne razumijem. Gdje god se okrenem nekako se ne uklapam. Ili sam prepametan ili preglup (mada, iskreno mislim da mi je ovo drugo mnogo bliža opcija). Pokušavam da se snađem ali je već kasno. ’’Pametniji’’ su davno zauzeli pozicije i žare i pale. Sirotinja, glupa kakva i jeste, spremna da za tuđe ideale opet krene ’’mečki na rupu’’ kliče novoizabranim vođama i spasiocima naroda. Novim ljudima u najnovijim mercedesima. Mašemo mi a oni prolaze. Mašemo mi a oni nas jebu. Mašemo mi al kurcu ti maši. Kad oni sjednu više nikoga ne vide. Pametni. 100%. A ja glup 100%. Jebo ti sve ovo. Odoh kući da pitam ženu koje je moje a čije je ovo drugo.... I da mirno odradim ovo života što mi je ostalo.

20.01.2012.

Neke ptice nikad ne polete

Rodimo se i tako počne naš trnovit put kroz vrijeme. Tome prethodi, naravno, ljubav naših roditelja, vatreni poljupci i divlji sex tokom kojeg, nakon velikog broja ispaljenih ćoraka, jedan mali spermić pronađe put kroz mrak i po klizavom putu dospije gdje treba. Potom rast stomaka, 9 mjeseci iščekivanja i napokon dva krika. Jedan majke koja rađa a drugi novorođenog pripadnika planetarno domaninatne rase koji jasno kaže: vraćajte me u pičku materinu. Taj neartikulisani i svima nerazumljivi krik godinama će se ponavljati sve razumljivije i veoma često ćemo ga upotreblojavati u svakodnevnom životu. Tamo nam je bilo najljepše. Slaćemo tamo i prijatelje (idi u pičku materinu) i neprijatelje (marš u pičku materinu) a povremeno i sebe (odoho u pičku materinu). Ista destinacija, isti povratni put. Kad smo se već rodili ne preostaje nam ništa drugo no da živimo. Osnovni obrazac je: jedi, jedi, jedi! Prvo ćemo da sisamo, iz sise naravno, a potom da pređemo na konkretnije stvari kao što su kašice i drugi malko tvrđi materijali, dok ne porastu zubići. Sisa je, inače, razlog što spadamo u porodicu sisara. Ali ne zato što sisamo (primitivni način izvlačenja mlijeka iz prirodne fabrike i rezervoara poznatog kao sisa, dojka - po tome što doji i grudi) nego zato što nam se čitav život vrti oko sisa. Od malih nogu shvaćamo njihovu vrijednost kako u prehrambenoj sferi tako i u sferi razonode. Spremni smo se njima igrati do besvijesti a da nam ne dosade. Mirikl. Kroz odrastanje i sticanje novih znanja i vještina, kad već stasamo kao muškarci i otkrijemo da piša ne služi samo za pipi, počinjemo polako da pokazujemo interes ka suprotnom polu a pogled nam sve češće pada i na ostale dijelove ženskog tijela prirodno postavljene dosta niže od omiljenih hranilica. Sa podjednakim oduševljenjem se interesujemo za razne ulazno-izlazne otvore kao i za njihove prilazne puteve. Rado ćemo se spustiti niz Venerin brijeg, kao što ćemo rado prokrstariti oblim brdima sa suprotne strane pomenutog brijega. Istraživaćemo mi i druge nosioce primarnih i sekundarnih polnih oznaka (čudo jedno koliko Venerinih brijegova na svijetu) a potom ćemo pronaći naš omiljeni brijeg i odlučiti da tu razapnemo šator i kampujemo do kraja života. E tu počinje najveći zajeb! Zaljubim se, zavolim i zamolim oca cijenjene i nadasve jedinstvene djevojke da mi da njenu ruku (jer sve sam ostalo već uzeo i probao i pasuje mi 100%) I tako počinje nova era života. Svadba, vjenčanje, brak, porodica, sex, razmnožavanje. Prve radosti koje traju kratko i prva razočaranja koja se ponavljaju. Ona i nije baš ono što sam očekivao al jbg. Kompromis – spasonosno rješenje. Ok, opraću i ja ponekad suđe i usisaću, nije problem. Dobro, dobro, mogu da spremim nešto za jelo, samo ti idi kod frizera. Jesam, objesio sam veš da se suši, ne moraš žuriti. Jesam, okupao sam djecu. Hoću, opeglaću onu košulju koja čeka već mjesec dana a baš mi danas treba. Znam da ti dolazi majka. I sestra. Znam.... I kompromis će da se polako pretvara u robovanje a robovlasnik će sve češće da boluje od glavobolje i sve češće da galami po kući i da se žali. Moći će (a to mi je biološki, fizički i madicinski neobjašnjivo) da priča uprazno po dva-tri sata i sve više će da liči na kokoš. I to očerupanu ali sa fantasičnom mogućnošću promjene perja. Tako se privlačna i atraktivna sredovječna dama, po povratku u kuću pretvara u pokretnu govornicu u kućnom mantilu sa viklerima na glavi. Slika jedna neopisiva. Očerupana kokoš, naprotiv, iako je dobila koje kilo nije izgubila vitalnost kojom me isrcpljuje i tjera na lokaciju sa početka priče. Nošena neograničenom kosmičkom energijom, ta stara ohrndana kokoš kojoj sam dao najbolje godine života, zakera i kvoca i to baš danas, kad igraju Real i Barsa. Gledam to čudo i ne mogu da vjerujem s kim sam zaglavio i s kim mi je čekati starost. Prilazim i nježno je podižem u naručje. Šokirana, prestaje da kvoca i gleda me nijemo dok je nosim na balkon. Bacam je sa 13.sprata. Zadivljen gledam njen slobodan pad i konačno shvatam da zaista neke ptice nikad ne polete.

19.01.2012.

oni su vam jebali mater

Ja sam sin jedinac. Jaka stvar. No, kad se malo bolje razmisli, ostaje pitanje zašto sam jedan u majke. Ili u oca. Jedan kao mjera neprocijenjive vrijednosti ili kao ’’ne daj bože još jedan ovakav’’. Ja jedan imam dva roditelja. Oca i majku. U moje vrijeme je to bilo sasvim ok. Otac (budući) sreće majku (takođe buduću), malo se folira, malo zavodi, šeni i moli a onda mu ona da nešto. Šta, e to je bila dugo nepoznanica. Uglavnom, malko su se mazili i gurkali i gle čuda: isp’o ja..!!!!!! Sve je u moje vrijeme bilo nekako normalno. I sve se znalo. Moj tata, moja mama, njihov sin. Danas, sve je modernizovano i osavremenjeno. Možeš da imaš dva oca. Biološkog i finansijskog. To ti dođe ko jedan te pravi drugi te hrani. Od oba oca uzimaš pare. Od biološkog zbog njegove griže savjesti a od finasijskog jer ti jebe mater. I svima dobro. Majka ne mora da brine o dotoku novca, finansijski ima redovan sex, biološki ne mora da sluša mamina preseravanja i kvocanje a ja pun ko brod. No, otkad je prvi majmun spao sa grane (nikako ne mogu da prihvatim činjenicu da je dobrovoljno sišao jer bi to značilo da nije normalan a mi smo ipak njegovi potomci), počelo je sve da se komplikuje. Prvo je bio čopor. U čoporu je glavni majmun jebao sve po redu jer je bio najjači. Kad bi ojačao neki mlađi do te mjere da je jači od glavnog, preuzeo bi harem i nastavio da jebe sve po redu počevši od bivšeg glavnog. To se zove prvobitna zajednica. I tako su se majmuni primati (što je izvedenica iz glagola ’’primati’’ jer su svi primali a samo jedan davao) dugi niz godina razmnožavali. Jedan je bio biološki a ostali su bili radnici iz odjeljenja za nabavke i brinuli se da ’’sve štima’’. Vremenom se toliko njih namnožilo da je primata bilo previše a davač jedan pa se pojavljuje cijeli jedan sloj davača. Odnosi unutar čopora se uređuju i postavljaju se nove norme. Može ko koga stigne i kad god hoće. Takvi odnosi se danas nazivaju svinganje (ne ples nego.....) a oni koji ga praktikuju svingeri. Odomaćen je i izraz grupnjak ali zbog vulgarnosti istog neću da ga koristim. Od primata svingera se potom razvio naredni sloj u kome je jedan (vjerovatno lud al najjači i šta mu možeš) odlučio da će jedan univerzalni primač (ženka) koja se njemu osobito dopala, postati njegova exkluziva i da će samo on moći da je odrađuje. No, ne lezi vraže. I ona se dosjeti pa reče: ako ćeš me samo ti onda nećeš nijednu drugu. I tu nastane prva bračna zajednica. Doduše klimava jer su se parovi teško dugo zadržavali u istoj kombinaciji ali su se ženke već pobrinule da se to ozakoni. Počele su da vladaju. To doba se zove matrijarhat. Tata je jebao po pozivu ’’kad se mami hoće’’ a mama je bila neprikosnoveni vladara svega jer je imala ’’ono’’ za čime muškarci ’’gube glavu’’. Kako je mama počela da ucjenjuje tatu tata je povremeno odlazio, umjesto u lov, kod drugih primata preko brda i tu nastaje prva švaleracija. Osnažen novootkrivenom muškošću, pošto više nije morao da se brine ’’hoće li i kad će dobiti’’ preuzima vlast od žene koja postaje manje bitna jer ’’nije joj ni zlatna ni jedina na svijetu’’ i tako nastaje patrijarhat koji traje i dan danas. S tim što u današnje vrijeme imamo mix svega navedenog. Plus istospolne univerzalne primaoce-davaoce kao i lizalice s pomagalima al o tom ne bih sada. Uglavnom se ne zna ko koga, kada i gdje, a glavni primati su postali ne najjači nego najbogatiji. Oni mogu da budu i biološki i finansijski očevi po nekoliko puta pa zato imaju po nekoliko brakova i mnogo više konkubina sumnjivog punoljetstva. Logično, jer mogu da finansiraju. Siromašni, koji ne mogu da finansiraju ni jednomjesečni odlazak porodice na ćevape, prisiljeni su da budu biološko-finansijski roditelji samo jednom jer za više nemaju para. I ako budu izbačeni iz kruga porodice, teško da će nekada i ’’umočiti’’ a kamoli osnovati novu porodicu. Moj otac je bio jedan od takvih. A moja majka nije tražila boljeg. I zato ja imam samo dva roditelja. Vi, koji ih imate više, muzite ih jer su vas pokušali zajebati samo da bi se oni jebavali kad god i s kim god hoće. Osim toga, oni su vam jebali mater a vi njima nikada pa je red i da se to naplati. I to skupooooooo..................

19.01.2012.

ko je jebo jebo ........!!!!

Prošli praznici. Ko je jeo jeo je. Ko nije nek čeka. Okreće se godina pa će sve opet lijepo da se namjesti. Jedino me strah da će se prije povećati broj onih koji se nisu gostili za praznike nego što će povećati broj onih koji će zaraditi ne samo za bogatu nego i za bilo kakvu trpezu. Stvari su mi nekako šućmuraste. Nije što nema para, nije što sve poskupljuje nego, jbg, nije lako danas biti ovdje. U davna vremena, prezrena od skoro svih mojih živućih savremenika, dok smo slavili 29.novembar, sve je bilo nekako drugačije. Ljudskije. Masovno smo odlazili kod rodbine na selo jer smo bili potomci ljudi koji su u grad došli baš iz tih ruralnih predjela (pogrdan izraz danas za takve ljude je ’’seljak’’ mada ja tu ne vidim ništa pogrdno). Tamo smo okretali janjce, prasiće i poneku kokoš, podmirivali se iz ’’rodne godine’’ i punih gepeka se vraćali nazad u ’’veliki prljavi grad’’. Bila je to prava dobra razmjena dobara. Mi smo na selo nosili bajadere, konjake, košulje i slične gluposti a vraćali se sa krompirom, lukom, paradajzom, punom torbom jaja umotanih u novine ’’da se ne polupaju’’ i naravno, sa cijelim ili sa bar pola jagnjeta. U ćoškove gepeka ugurali bi sir i kajmak a torbe sa garderobom završavale bi na zadnjem sjedištu ’’da više stane’’. Tada smo se i voljeli i poštovali. niko nikom nije dugovao i svi su davali od srca. Mi njima ’’original Murina košulja’’ i ovi peškiri, da znaš da su dobri. Oni nama ’’domaće proizvode’’ jer nećeš ovo, bogami, kupiti ni na jednoj pijaci. Razmjena dobara, ugovorena decenijama prije, odvijala se u tri faze. Prva: mi dolazimo i dijelimo poklone a oni se nećkaju i zahvaljuju i naravno, niste trebali.... Druga: koljemo prvo što ufatimo za ražnja i rotacionom tehnikom, odvajkada uobičajenom porodičnom okupljanju, pripremamo se za krkanluk svemirskih razmjera koji se po potrebi ponavlja još koji put u toku faze dva....Treća: trpaju nam u gepek proizvode svoje poljoprivredne i stočarske djelatnosti a mi se nećkamo i zahvaljujemo i, naravno, niste trebali.... vraćamo se kući i, izmučeni od preteškog okretana ražnja, ispijanja piva iz potoka i ponekog gutljaja ’’prave, domaće šljive’’, odmaramo još koji dan i onda pravac na posao. Brzo prođe, mater mu..!!! Danas je to potpuno drugačije. Ako se i sjetimo rodbine obilazimo je rijetko jer su stari, bolesni i dosadni. Zbog manjka para izostali su pokloni koje mi nosimo a zbog pomanjkanja radne snage jer je omladina ’’razgulila’’ u gradove, izostaju poljoprivredni darovi. O stočarskim da i ne govorim jer ’’znaš ti pošto je danas jedno jagnje...?’’ Vraćamo se iz turističkog obilaska ruralnih predjela naše drage minirane otadžbine i zaključujemo da ’’nikad više majke mi’’ i ’’koji nam je kurac ovo trebalo’’. Razišli se i razrodili i vidimo da nam tamo više nije mjesto. Neko ili niko drugi polaže pravo na naš zavičaj i na naše iskonsko porodično okupljanje i žderanje i, sve su prilike da je, ne samo prošao voz nego je i stanica zatvorena. Kao na majici jedne djevojke: ko je jebo jebo je, ja se u subotu udajem!!!!!!!!!

19.01.2012.

poleti golube moj...!!!!!!!!!!

Štrajk! To majstori. Tako treba. Reći izrabljivačima da su izrabljivači, tajkunima da su tajkuni, lopovima da su lopovi, i tako u nedogled. Štrajk! Simbol radničkog otpora i borbe za egzistenciju. Štrajk! Mali rat protiv velikih. Naprijed. Juriš! Uraaaaaaaaaaaaaa! Na 5.000 putnika koji godišnje polete sa banjalučkog aerodroma (što iznosi oko...hm.....14 dnevno) mogla je Vlada RS obezbijediti luksuzne limuzine za vožnju do odredišta a bogami i nazad. 60 zaspolenih. Opaaaaaaaaa!!!! To znači da je u prosjeku svaki zaposleni opslužio, da vidim, oko 82 putnika za godinu ili po jenog svaki četvrti dan. To se zove biznis. To je investicija. Da li Banja Luka mora pošto-poto da se mjeri sa evropskim metropolama sa čijih aerodroma dnevno poleti više putnika nego što BL ima stanovnika. Al glavni grad jbt. Mora da ima aerodrom. Danas aerodrom, sutra metro. S kraja na kraj Banja Luke laganim hodom, ne smem ni da kažem koliko a ona ima aerodrom. Ok, ako je vojni. Al ako služi da sa njega polijeću i na njega dolijeću članovi Vlade i njihovi drugari, porodice i konkubine, vala je previše. Podigoše radnici Aerodroma svoj glas. Da se čuje i da se zna. Nisu se bunili zbog nedostatka posla. Niti zbog aviona kojih nema niti što nema AirSrpske. Ne. To je nebitno. E sad su skontali da je previše! Pretjerala Dara mjeru. Niti ko leti niti ko slijeće. Niti ko plaća. Ko je tu budala? Radnici neprofitabilnog i nepotrebnog aerodroma ili narod koji od usta odvaja da plati porez (htio ne htio ovi uzeše) a onda Vlada (znamo koja i čija a bogami i kakva) te pare da da se plati nerad. Nisu krivi radnici. Jebi ga. Oš da radiš? Oću! Aj! Povedi i sestru, snajku i onu malu, onu sa dobrim...znaš...hahahaha.... I radiše tako radnici aerodroma. Godinu. I drugu. I treću. Smanjiše im plate al oni ništa. Jedu, piju, vesele se. Na sve strane propadaju fabrike, prodaju se hale, gase firme, armije radnika odlaze na biro i na ulicu. Oni ništa. Sa njihovog aerodroma i u njihovoj smjeni polijeću zvjerke koje su urušile, prodale i kupile RS a radnike odjebali kao stare kante. Oni ništa. Sa njihovog aerodroma odlaze u ’’nesigurnu budućnost’’ arhitekte naše propasti. Oni ništa! Jedu, piju, vesele se. Dok jednog dana, jednog lijepog dana ne zaigra mečka i pred njihovim vratima. Žao mi je ljudi. Jbg. Danas-sutra sve nas čeka ista sudbina. Al mi nekako ne ide u glavu dokle su mislili da će to trajati. Dok na drugoj strani ove napaćene zemlje svijet kopa, ore, rudari, viri iz kontejnera i prosi, oni su se šetali i šetali. Sad nema više. Nema para. Pojela maca. Valja vraćati potrošeno. Ono što je potrošilo onih 5.000 što su polijetali sa aerodroma noseći naše pare i našu muku u švicarske hotele, butike i banke. Došla maca na vratanca. Ima da platimo svi. I oni i mi. A bješe lijepo pratiti sve one ’’guzonje’’ koji se ’’uvijek fino jave i uopšte nisu uobraženi kako ovi pričaju’’. I guzonjine sinove. I guzonjine.....radodajke (moderan narodni izraz za one koji rado daju, nije bitno šta), žene i ženinu rodbinu, sekretarice i ostale ’’davaoce usluga’’ i ’’primaoce istih’’. Ode mast u propast. Jedino što me sada plaši to je reakcija onog jednog zaposlenog u preduzeću Aerodrom Trebinje. Da li će se pridružiti štrajku? Jeste da je direktor ali solidarnost je solidarnost. On ne zna ni gdje mu je aerodrom. On nema ni piste ni aerodromske zgrade. O tornju da ne govorim. On nema plan letenja i na njegov aerodrom može samo da padne kakav paraglajder. Ili da se posere poneki golub. U brišućem letu. Nama moji koriste usluge vlastitih polovnjaka i na vlastitom gorivu i u vlastitom znoju se prebacujemo s kraja na kraj zemlje (sreća pa je mala) ostaje samo da, u znak podrške štrajkačima, zapjevamo onu lijepu, staru, narodnu: Poleti golube moj....pravo u pizdu materinu!!!!!!!!!

18.01.2012.

ko ne voli angelinu jolie

Ko ne voli Angelinu Jolie taj ne zna šta propušta. Ta diva koja je oživjela Laru Croft i sjebala Jenifer Aniston, anorektični vladar Bred Pita i sveprisutna interkontinentalna usvojiteljica raznobojne djece, odlučila je da snimi film. Bravo. Uvijek sam podržavao žene od akcije, kako one u krevetu tako i one van njega. Scenario o ratu o kome pojma nema i stereotip o ’’lošim Srbima’’ već se udomaćio u bjelosvjetskim bioskopima pa nema ozbiljnijeg akcionog filma u kojem se glavni junak ne hvali da je bio ’’i u Bosni’’ dovoljno govori o rejtingu ove zemlje. Bosna ko Bosna, tamni vilajet koji od poslednjeg pomračenja sunca ništa nije osvijetlilo, i dalje tumara u mraku srednjeg vijeka, sa svim svojim podjelama i mržnjama, svim svojim različitostima i svim svojim krvavim stranicama istorije, historije iliti povijesti. Danas Bosna izgleda kako izgleda. Jedna zemlja, dva entiteta, tri naroda, stotinjak političara i milioni ovaca. Tu i takvu BiH, okupanu krvlju svojih naroda danas blate i hvale razni. Angelina želi da joj pomogne. Da ukine ’’genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku’’ na uštrb Srpskog naroda. Čini mi se da je tako počeo i rat. Na uštrb jednog naroda. Al bilo je šta je bilo. Srećom, završili smo svenarodni krvavi pohod po komšijskim njivama i polako se počeli vraćati u normalu. Počeli graditi na sve strane. Neimari svih nacija zidali su kuće, zgrade, džamije i crkve. Fabrike nismo al doći če i to na red. Polako smo se počeli vraćati normalnom životu. Svadbe, veselja, rođendani.... Svako se organizovao kako je znao i umio. Ponegdje se počelo živeti bolje a tamo gdje nije držali smo se devize ’’samo nek ne puca’’. I plovila je Bosna u mirnije vode. Polako ali sigurno. Tu i tamo bi poneko uskliknuo poneki ratni poklič, ’’ispao’’u novinama i to je to. Komšije su se pazile a prijateljstva obnavljala. I sticala nova. Novi poznanici su se družili na različite načine a nerijetko su i razmjenjivali genetski materijal. Kako je manjkalo muškaraca, poneka žena, koja se nije dočepala ’’svoga’’ primjerka mužjaka posegnula bi za tuđim. I trajalo bi to dok se ne otkrije. Potom bi bila prozivana, nazivana kurvom i raznim drugim prigodnim imenima jer tako moja Bosna gleda na ’’onu koja otima muža od žene i oca od djece’’. I bila bi ona od svih prezrena i popljuvana. Osim ako nije Angelina Jolie. E ona je to sve uradila ali ispravno. Prvo se Pitala tajno a poslije se Pitala i javno dok se Anistonka sa dušom rastajala. E pa draga moja Laro Jolie, Bosna jeste sranje od zemlje ali ako je dočekala da je ti uređuješ jebem onda i tebe i nju. Ah da..... umalo da zaboravim! Molim da se uz zahtjev za ukidanje RS podnese i zahtjev za ukidanje USA u ime svih onih indijanskih plemena koja nisu uništena genocidom. Nego onako. Prirodno.

18.01.2012.

valter brani sarajevo

Svi narodi, ili većina njih, ima svoje epske junake koji su, u određenom trenutku, uradili nešto što je ostavilo dubok pečat na ratničku istoriju ili kulturnu baštinu i što se prepričava sa koljena na koljeno i polako postaje legenda ili mit ili neko slično sranje. Kad malo razmislim, svi su ti heroji bili uglavnom priglupi snagatori koji su ili imali ogromne bicepse ili su bili vješti sa oružjem ili su imali ogromno srce (jer boj ne bije ljuto oružje već boj bije srce u junaka). Inteligencijom pomenutih se niko nije bavio. Ne znam nijednog junaka koji je za sobom ostavio kakav patent. Tragovi su im uglavnom krvavi a uspjesi sahranjeni na grobljima širom planete. Kad sam ja odrastao, moji junaci su bili Kit Teler, Kit Karson, Komandant Mark, Blek Stena, i naravno, jedan i jedini Zagor.... (opjevan u narodnoj pjesmi ’’zagoru ga zatjera’’ al to je za neku drugu priču). Dok nisam odrastao i shvatio da sam indoktriniran i da već sa laganom mržnjom gledam na Crvene Mundire i indijance iz raznih plemena koji skalpiraju sve žensko i muško što im padne pod ruku. Zločesti crvenokošci.. Potom je došao period odrastanja, prvih bubuljica i ljubavi (i onog što ide u paketu s tim) i želja da se pokažemo u najboljem svjetlu pa se prešlo na Stripoteku i naravno, neprevaziđeni i neponovljivi Alan Ford. Cijela moja generacija je znala Grunfove izreke i priče Broja Jedan, sir Olivera, Šefa, Boba i Alana. Potom Laso, Dok Holidej..... Naši junaci su uglavnom uvoženi iz prijateljskih i neprijateljskih zemalja a od svojih smo imali Mirka i Slavka (sa čuvenim dijalogom: Mirko, pazi, metak! Hvala Slavko) i Marka Kraljevića za koga se poslije utvrdilo da je bio turski vazal pa mu je sjaj malko potmanio a i odraslo se i nije se više morala čitati epska poezija za dobru ocjenu iz srpsko-hrvatskog jezika (jezik koji je misteriozno nestao krajem prošlog vijeka).I onda BLJESAK. Kao grom iz vedra neba. Udar noge u predjelu reproduktivnih organa. Bliski susret sa autobusom pri velikoj brzini.Banji Jump bez konopca. BUUUUUUUUUUM. Valter. Brani. Sarajevo. Oooooooooo.... Koji film. Koji kaubojac. Koji triler. Akcija. Suri, Pilot, Branko... vazduh trepti kao da nebo gori.... Možete li da uvećate sliku moje nećakinje Merime... Cvijeće, cvijeće, kupite cvijeće.... Prati onu ženu u crnom..... Generacija za generacijom je odrastala uz akcije Valtera i grupe. Plakale za Azrom.... I koji je čovjek bio taj Sead Kapetanović. Znam Seada, to je stari, provjereni ilegalac – rekao je lažni Valter a mi smo ga svi mrzili..... U Sarajevu, u slobodarskom Sarajevu, mnogo godina pošto ga je oslobodio Valter svojeručno, neki drugi ljudi. Ne mislim pri tome na raspored nacija i prebrojavanje njihovih pripadnika, pa ni na procentualno izražavanje koliko je koga došlo a koliko koga otišlo. Mislim na Sarajevo Gorana Bregovića, Emira Kusturice, Zdravka Čolića..... Dugme, Jabuka, Pušenje, Hari Mata Hari, Elvis J....... Na Sarajevo jednog Papeta, Haseta, Mirze, velikana filma, pozorišta, muzike, sporta. Gradu muškaraca i muškarčina. Danas se u njemu okupljaju pederi i organizuju gej parade. Jake mi fore. Okupe se šupak meraklije i eglenišu dok se igraju voza. Kažu da je to evropski. Svakako se svako svakome uvlači u dupe pa kad se uvlači da bar nešto i za sebe odradi. Momci koji prelijepe žene mijenjaju za brkate i bradate feminizirane pokušaje muškaraca nisu odrastale u Sarajevu. To je došlo vodom. Vazduhom kao i sve bakterije i bacili. To je nama ubačeno. Jer da su rasli tu ne bi bili pederi. I ne bi jedina stvar koju znaju iz Valter bila rečenica: ONDA GLEDAJ LAFČINO, VIDIŠ GA..!!!!!!

18.01.2012.

hipokrit...??? jebo te on..!!!!!!!

Upravo sam doručkovao. Pun stomak me pripremio za nadolazeći dan koji obećava ni manje ni više nego cijelo jedno more problema. Al briga me. Sit i stomačno zadovoljan spreman sam da prihvatim izazove ovog januarskog dana. Doduše, ne znam šta sam jeo. Jedna pljeskavica, lepina iliti somun, brdo pomfria i luka (crvenog naravno) u plastičnom tanjuru, zamotano u aluminijsku foliju, sve u pvc kesi sa dostavom 3 KM. Jbt. Ne mogu da vjerujem. Samo po sebi nema logike. Kad sve razložim na sastavne dijelove nikako se ne može uklopiti u 3 KM. Osim..... da li je neko primjetio nedostatak pasa lutalica koji su, sa dužnom pažnjom i velikom posvećenosti prepadali stanovnike dragog mi grada-naseobine koju radni ljudi i građani zovu dom. Ne vjerujem da se iole pristojna pljeskavica može pojesti po cijeni ispod 5 KM al šta je tu je. Ja sam sit, stomak pun a u džepu ostale dvije markice od onih 5 što sam dao. Pratiću revnosno razvoj situacije. Knjižicu (zdravstvenu naravno jer sam đačke sakrio od djece radi eventualnog lošeg uticaja roditelja na njihov obrazovni put) sam ovjerio i briga me. Ako me šta zaboli su su dragi, požrtvovani i slaboplaćeni doktori. Radosnije bi me dočekao veterinar a i ja bih radije kod veterinara al nisam u mogućnosti da biram. Mislim, veterinari su nekako više...šta ja znam. Doduše, ne znam kolika im je plata (doktorima) ali vidim nezadovoljstvo na njihovim licima kad se pojavim. Izgladnjeli, ispijeni, nenaspavani. Ali i takvi kakvi su, spremni su da humano i nesebično, ne žaleći sami sebe, krenu goloruki na opaku upalu grla ili glavobolju. Spremno će se uhvatiti u koštac sa bilo kojom temperaturom ili kakvom bakterijom. Acisal, acetisal, kafetin, brufen, ibuprofen, parecetamol i redovno mijenjati obloge na natečenom mjestu. Sve sam naučio. Čitav spisak lijekova koje ljudi u bijelom prepisuju za opake migrene, upale koječega i udarce tupim predmetima. Može i ako je nešto oteklo. E, ako sam došao ’’ne mašući rukama’’ taj potomak Hipokrita držaće se svoje zakletve doslovce i čak se raspitati i za zdravlje ukućana. Kako je samo dobar ovaj doktor. Nije ni pogledao kovertu koju sam mu ćušnuo u džep već pažljivo odlaže na pod kesu u kojoj sam donio neke trivijalnosti: viski, bajadera, coca-cola radi uroka i šteka marlboroa. I dok uz ’’niste trebali’’ stavlja ruku u džep i vještom rukom ocjenjuje debljinu koverte ja zadovoljno sjedim i čekam svoju terapiju misleći na onog jadu koji je bio u ordinaciji prije mene. Nije donio ni pišljiva boba doktoru. Sramota! A čovjek ga liječi. E tako smo mi od tih ’’humanitaraca’’ napravili gospodare života i smrti sa akcentom na džep. I ako se desi da taj i takav humanitarac ima nezgodu, npr.smrt pacijenta u čekaonici, reći će da je bio na pauzi. Ima na to zakonsko pravo. Niko mu nije rekao da smrt nema pauzu za topli obrok a pogotovo ne da pipa medicinske sestre, stažistkinje i doktorice na obuci. Taj BOG, taj čovjek koji u rukama drži naše živote a u glavi nekoliko latinskih fraza i naravno, zna napamet preko nekoliko lijekova kojih ’’na žalost nema na recept’’ i sve njihove ’’zamjene koje su isto tako dobre ako ne i bolje al su malo skuplje’’ i koji revnosno pazi da mu se ne prehladi kućni ljubimac Audi 4-6-8, stoji na našem putu ozdravljenja. Taj put je, na žalost trnovit i posut novčanicama od 100 evra pa ko dokle dobaci. A Hipokrit.. Jebo te on, to je smo zakletva. Kao i ona koju polažu poslanici u raznim parlamentima ove napaćene zemlje. Zakletva koja i nije baš zakletva. Ono, nije loše da znaš al ne možeš baš sve... razumiješ...stvar je mnogo komplikovana....zavisi od situacije.... E pa sad, ko ima hrabrosti da živi u ovoj zemlji imaće hrabrosti i da izađe na megdan jednom takvom dokoličaru i štediši u bijelom mantilu. I da mu jebe nanu naninu. Naravno, kad za to dođe pogodan trenutak. Sad, paracetamol i hladnu oblogu. I mijenjate redovno.

18.01.2012.

crvenka pica

Pročitah neki tekst u kome Philip Gilardi, penzionisani operativac CIA, u nekoliko navrata predviđa ishod američkog vojnog angažovanja u svijetu. Raspisao se ‘’bivši’’ I na jednoj ili dvije stranice, pod ukupno 12 pasusa, zavadio Iran I SAD kao da već nisu zavađeni, ispalio kineske rakete, zaustavio promet nafte, napao Izrael a zatim iz istog uzvratio, napao ambasadu SAD u Iraku, ujedinio u sapatničkoj borbi Irak I Iran a sve uz pomoć Pakistana, samoubilačkim napadima krenuo na London, Vašington, New York i Los Angeles. Sveopštem haosu dodao indiju i Pakistan, Rusiju I Kinu. I eto ti Trećeg svjetskog rata. E kurac Filipe. Samo budala ne zna da nema rata bez Evrope. Ovdje će da plane. Mislim, ne ovdje, jer smo mi svoje sukobe završili, ili pauzirali, ne znam tačno al znam da u šumu neće više niko. Osim šumokradica koji, u saradnji sa lokalnim šumarima ‘’čiste’’ šikare od stogodišnjih bukvi čija debljina stabala ne prelazi obim od 4 metra. Možda 5. Nisam siguran. U sveopštem raspredanju ko će kome i kada jebati milu majku sa pristojne udaljenosti, I ko je pokrao šume Srpske, zaboravljamo na jednu lijepu staru dobru priču o….o….o…..pa Crvenkapici, naravno. Bila jednom jedna mala djevojčica koju su bezobrazno zvali Crvenka Pica. Imala baku koju nisu nikako zvali nego su je povalili u krevet i bacilli na infuziju. Da bi matora kučka preživjela bilo je neophodno hraniti je kolačima iz kućne radinosti koje je trebalo pronijeti kroz hiljadugodišnju šumu kojom je vladao zločesti vuk. Primjetićete da u ovoj priči nema puno likova. Crveka Pica, babetina i vučina. Poslije se pojavljuje lovac ali on je nebitan za fabulu radnje. Nigdje šumara i pomagača. Volim jednostavne priče. E sad, vuk nije bio nešto naročito pametan pa je, umjesto da sačeka razdraganu pionirku u šumi I ‘’svrši posao’’ otišao do bake čiji su odbrambeni mehanizmi stagnirali u zadnjih 100 godina I istu sa merakom svojstvenim pravim gurmanima, pojeo. Je li baka pružala otpor, je li se koprcala, otimala, nazivala vuka pogrdni imenima, pominjala mu majku i užu rodbinu tajna je neotkrivena. Da ne duljim Crvenka Pica je došla do bake koju je vuk prethodno ustomačio (ubacio u stomak) i nakon kraćeg ispitivanja (što su ti tolike….. razne stvari) došlo je do otvorenog sukoba između nosioca kolača USS RED HAT NAVY SEAL i WOLF VULGARIS uz pomoć FOREST SPECIAL FORSES maskiranih u lovca, u kojem je tragično stradao vuk a Crvenka Pica prošla bez većih oštećenja. Što ti je žensko. Nije bilo dovoljno natjerati ga da pojede matoru i žilavu babetinu koju , sumnjam da je mogao sažvakati, osramotiti ga oblačenjem u babinu spavaćicu i to prikazati kao lukavstvo a u stvari je poraz faune vaskolikog čovječanstva a posebno krvoločnih pripadnika sa vrha hranidbenog lanca, nego ga je trebalo poniziti i natjerati da glumi i na kraju ipak najebe. Fuj piscu i fuj čitaocima. Djeco draga. Ta priča je zastarjela kao i puške kremenjače. Današnja Crvenka pica, ako bi i išla kod bake, bilo bi to o većem prazniku, pod uslovom da baka ima penziju i da je spremna ‘’pogurati svoje čedo finansijski’’ i u kakvom dobrom automobilu koji bi vozio, u najmanju ruku babin vršnjak. O kolačima ni zbora. Ako bi se ‘’sirota djevojčica’’ srela sa vukom, od vuka bi samo uši ostale. Današnje Crvenka Pice su samo Pice. Crvenila ni za prst obraza. Vukove smo pobili, babe sahranili a bajke….. Bajke su za malu djecu a danas se djeca ‘’rađaju pametna’’…. Niko više nije ni mal ni glup. Osim možda ja. I vuk, naravno.

17.01.2012.

gaćice

Danas sam popljuvao i Dugme, i Čorbu, Smak, Valjak i ine rokere koji su žarili i palili dalekih predratnih godina. Fuj. Odvratno. Koji gmazovi. Kako su samo beskrupulozno pjevali nekakve srcedrapajuće pjesme, kao ja patim a ona ne i obratno. Uvijek neko pati ko patika. Pa smo se zalijevali konjakom uz ’’lutku’’ i definitivno po najgorem spominjali one ’’kurve’’ koje su nas, ni krive ni dužne, šutnule jedne prohladne noći u decembru uz ’’ostani đubre do kraja’’. Fuj koja muzika. Koji tekstovi. Uz šta sam ja odrastao. Dok sam svaki dinar (jer to je tada vila ključna valuta u mojoj nikad prežaljenoj SFRJ a sa markom si mogao dupe da obrišeš) čuvao da kupim novi album Atomaca ili Kazališta (jer tada nije bilo podjele na ’’naše’’ i ’’njihove’’) i brižljivo slagao svoju kolekciju LP-ja za ’’buduća vremena’’ a potrebne pjesme snimao na kasetu koju smo poslije slušali na dernecima, danas je sve na webu. Ha. Youtube. Nova zakletva audiofilova. I drugih filova. Jer kvalitet zvuka je ravan pokretljivosti udova moje pokojne babe al ipak, što trošiti pare na originale kad je i mp3 sasvim ok. I, krstareći tubetom naletim na jednu interesantnu, oskudno odjevenu djevojku koja otvoreno proziva dečka, čovjeka, muškarca, tvrdeći da su kod njega ostale njene gaćice. Ti bogca. Eeeeeeeeeej. Pa jadna ne bila. Kako si otišla bez gaća. Imaš li ikakve senzore među nogama, kad izuzmemo alatku koju očito prečesto koristiš u raznima varijantama, situacijama i grupacijama. Ja ne bih bez gaća..... Ne daj Bože. Da l si mislila o upali jajnika, krajnika i ostalih organa bliskih navedenoj temi jer i određeni organis sitgnu do jajnika odozdo i do krajnika odozgo, zavisno sa koje se strane stvar posmatra (čitaj: stavlja). Šokiran bezvešnom situacijom mlade populacije postaju mi jasne dvije stvari: prvo: od tolike otvorenosti dolazi do unutrašnjeg propuha jer žene teško drže usta zatvorena o dole nema zaštite, i drugo: kad se reproduktivni organi sjebu raznim upalama ne čudi me što se rađa tako malo djece. Pa ko je lud da raste na propuhu da je sto puta beba. U blagoj nevjerici, i zabrinut za budućnost nacije kojom uveliko vlada bijela kuga, molim osobe suprotnog (s)pola da povedu računa o ’’igračkama’’ kao i o pratećim organima jer se lako može desiti da im sutra sav trud oko ’’making babies’’ bude uprazno. To može dovesti do kolapsa braka kao institucije jer neće moći da se kaže čak ni ona čuvena ’’kod nas je rađala’’, pa će dolaziti do promjene partnera i to ne u svingerskom nego u bosanskom modu po principu ’’Mrš u pičku materinu’’ što otprilike znači: izvini ali ja sam planirao potomstvo a čini mi se da na tvojoj njivi slabo uspijeva...... Potom će doći do smanjenja proizvodnje kondoma jer nemaju šta da štite a na sidu smo navikli. Smanjenje proizvodnje će potom povući za sobom i zatvaranje nekih od fabrika te će hiljade radnika ostati bez posla. Smanjenje proizvodnje smanjiće izvoz a samim tim i državni suficit. Otpušteni radnici će primati socijalnu pomoć koju, zbog sve manjeg izvoza država neće moći da plaća, a paralelno sa tim doći će do smanjenja plata državnih službenika pa čak i do otpuštanja istih. To će za sobom povući manje kretanje radnika jer neće imati potrebu da se kreću kad nemaju posla što će baciti u dubiozu prevoznike i doći će do štrajkova i socijalnih nemira. Padaće akcije i doći će do recesije i urušavanja čitavih ekonomski sistema. Novci će postati bezvrijedni i velika je vjerovatnoća da će se, negdje u Alpama, roditi neki novi Adi koji će sanjati hiljadugodišnji Rajh i sa šibicama krenuti ka Rajhstagu. Potom će pasti Poljska, Češka i još neke zemlje. Počeće III svjetski rat. Na Balkanu, kao i obično, kurčeviti kakvi jesmo, odjebaćemo Hiću u skokovima, ponovo se poklati između sebe, pojaviće se partizani, četnici i ustaše i ponovo ćemo zaigrati ’’Igre bez granica’’. Zato, djevojke, molim vas lijepo, jebite se koliko hoćete i s kim hoćete al nigdje ne idite bez gaća. To je vaš zalog za budućnost. I vaš doprinos očuvanju planete i svekolikog čovječansta. Unaprijed zahvalan. Ja...!!!!!!!!!!

17.01.2012.

kuda idu divlje svinje

Smoki je moj drug. Znamo se nekoliko decenija. On nije silazio sa malih ekrana a ja nisam dao da me otjeraju ispred čarobne crno-bijele kutije u kojoj je moj drug vodio bitke sa drskim i mrskim neprijateljima. Disali smo kao jedan, Smoki i ja. Vremenom sam odrastao. Naučio sam da ono što je Smoki radio nije bilo baš tako kako je izgledalo. I da ono za šta se on borio nije bilo baš ono što nam je trebalo. Malo se ubuđalo, dotrajalo i rasklimalo. U renoviranje se nije isplatilo ulagati a donatora ni od korova. A i crvena boja nije baš najpogodnija jer je, s vremena na vrijeme, neko bio ožalošćen a tada je primjereno crno. Potom su došla malo drugačija vremena i tristać i stojadin su gubili trku sa golfom a naši heroji, toliko hrabri da su sami izlazili pred bataljone Švaba i tamanili ih kao Pips gamad, polako su ustupali mjesta američkim kultnim ličnostima. Rambo nam je pokazao da je on ipak vrhunski borac a svojim mišicama je zaludio kompletan ženski dio komunističke omladine I da nije izgubio rat u Vijetnamu. Tamo se danas pije Coca Cola I puši Marlboro a ko puši amerima taj je popušio. Potom su nas Ameri nekoliko hiljada puta spasili invazije vanzemaljaca i polako smo postajali sve uvjereniji da je zapad mjesto gdje se dešavaju sve važne stvari. Počeli smo da prizivamo demokratiju kao da je kiša a zemlja sušna. Uvozili smo američka pića i zastave, patili za američkim kolima i prezirali Juga 45, smijali se svakome ko nije bio u Trstu i nosio adidaske. Znali smo napamet sve značajnije glumce, fudbalere i košarkaše a naših se sjećali samo kada osvoje zlato. Srebro nije dolazilo u obzir. Toliko cijenjena petokraka postajala je zvijezda padalica a nadolazeće grupacije ljudi označnih skraćenicama polako su preuzimale vlast. Poveli su nas u našu neminovnu propast. Postajao sam svjestan da sam Srbin iako sam to odavno znao, Muslimani su odjednom počeli da se zelene i svana i iznutra a Hrvati polako postajali šahovski velemajstori. Naši su nas poveli gdje treba a njihovi njih ostavili gdje je bolje. Potom smo ginuli, sahranjivali se, razmjenjivali jedni druge i treće, otvarali pa zatvarali logore, kazamate i sabirne centre. Mlatili smo jedni po drugima ne žaleći ništa i nikoga. Naši su se sa njihovima dogovarali na biranim lokacijama sa pet zvjezdica a mi smo po našim, takođe biranim lokacijama, pravili rovove, tranšee i grudobrane i vidjeli sve zvijezde ovog svijeta. I pošto se nikako nisu mogli dogovoriti, došao je Rambo i istjerao sve iz šume. Putevi kuda idu divlje svinje zauvijek su ostali tajni. I tako je počeo mir. Potom su nam pomagali da se snađemo ali nam nisu dali kompase. Izgubljeni u vremenu i prostoru, vođeni svijetlim likovima naše političke stvarnosti, stigli smo gdje zaslužujemo. Danas moj drug Smoki u Sarajevu snima humorističku seriju Viza za budućnost. Humorističku, jer mi dobro znamo da ovdje budućnosti nema. Smoki više ne proganja drske i mrske neprijatelje jer je ostario a njih je previše. I jer nam je SFOR oduzeo oružje pa možemo samo da se mlatimo motkama i poljoprivrednim alatkama. Sve je kao nekad a da ništa ničemu ne sliči. Samo je jedna stvar ostala nepromijenjena. Niko, ni dan danas ne zna: kuda idu divlje svinje.

17.01.2012.

jadno muško

Ne mogu da se odlučim između polova. Da li su mušakrci pametniji, sposobniji, inteligentniji ili šta već drugo što ih čini superiornijim bićima ili su žene sve ovo nabrojano. Dilema. Pa dobro, čovjek dok je živ razmišlja i ima dileme. Ko je kome šta kad i kako. Muškarac, taj vječiti ratnik i lovac, ostao je nezamjenjiv u nekim stvarima. Rat. Zamislite ga bez muškaraca. Na obe strane fronta žene koje se gađaju ćuftama i glasno proklinju protivnice. Borba prsa u prsa sa već folklornim čupanjem za kose, grudnjaci koji lete kroz vazduh ili služe kao praćke, tange potrgane u bjesomučnoj borbi za opstanak. Pocjpane helanke i uzjebana šminka, polomljene štikle i nokti.... Haos. Front sa koga se diže miris parfema i zastave pravljene od biranih dijelova garderobe. Onaj Coco Chanel, Iv Saint Loran i naravno Dior (nadam se da sam ispravno napisao mada, kad bolje razmislim, zabole me...). Ranjenike skupljaju limuzinama, uvijaju u svilene ogrtače i, na licu mjesta popravljaju garderobu. Cijela jedna ekipa skuplja štikle i vrši instant opravku a krvi ima samo na ulošcima i tamponima. Tako završena bitka ponavlja se ponovo jer je broj ratnica uvijek isti. Prednost takvih ratova je što nema sahrana, plača i kuknjave. Nema udovica, nema invalidnina. Nema siročadi. E to je humano ratovanje. Garderoba se obnovi, šminka popravi, frizura promijeni i ajmo lolo ponovo..... E da se to ne bi dešavalo i da bi bitka ili rat imala pobjednika koji slavi i poraženog koji trpi, žene su odlučile da sve ratovanje prepuste muškarcima. I ne samo to. Kao lovac, jadni je muškarac danima hodao ’’po šumama i gorama’’ tražeći jestive zvjerke kako bi prehranio, prvo svoju izabranicu a poslije i potomke i dodatno punicu i punca, svastiku ili nekoliko njih, plus šurjaka etc.etc.etc. Kako bi imala ključnu ulogu u tome, ’’napaćena’’ žena je pripremala to što je njen dragi danima lovio, ulovio a potom na grbači nosio do ’’toplog doma’’ uz opasku: mogao si uloviti i nešto mlađe...’’ Lovac, ponosan na svoju lovinu preći će preko opaske i uredno pripaliti vatru na kojoj će se njegov trud pretvoriti u nešto jestivo. Ješće se rukama jer viljušaka nema a ko bi ih i prao. Tako su to radile naše bake i prabake i čukunbake i ine koje su im prethodile. Moderan muškarac umjesto na konju, u lov ide automobilom, lovinu nabavlja u mesnici a kuha sam. Suđe pere mašina kao i veš a sto postavlja ko stigne. Istorijska uloga žene mijenja se ka boljem a muškarca ka nepoznatom. Ipak, na kraju dana, lovac biva nagrađen ’’sočnom lizalicom’’ i biva mu dopušteno da se njome malo i poigra. Naravno, ako je prehodno put prokrčio kakvim čipkanim primjerkom garderobe, buketom cvijeća i parfemom od najmanje 100 evrića. I naravno, ako je šta ostalo od komšije koji je, možda, to jutro kampovao u kanjonu Morače i lovio po vrletima Tare. U tom slučaju, domaćicu boli glava i nije joj nešto dobro ili je možda dobila.... Tada muškarcu biva prepušten daljinski i može da gleda fudbal al samo do ’’one nove turske serije, znaš, baš je dobra’’ i on spremno popušta računajući da će se kad tad dočepati ’’licalice’’. I tako, živjeći u vječnoj nedoumici i ’’čekajući godoa’’ muškarci slavodobitno pričaju o svojim nekadašnjim uspjesima i zaslugama ne videći dalje od nosa, a medalje, na žalost, ipak dodjeljuju žene.

16.01.2012.

krali smo istok i zapad

Najvjerovatnije pripadam narodu čija je sudbina ne samo neizvjesna nego i tragična sa svim elementima komedije. Drčni, kakvi jesmo, ne vidimo dalje od svog nosa a njega smo zabili u vrlo nezgodno mjesto. Osjećaj podređenosti ljudima manje inteligentnim, ali zato mnogo bolje finansijski potkovanim, dovodi me do stanja suicidne ravnodušnosti. Na sve strane, dobro našminkane, obučene u poslednje jauke mode, namještene i nacifrane, TV kamere hvataju sinove naroda kako se nesebično i grčevito bore za istorijske interese i dobrobit naroda iz kojih potiču. Ne prezaju junaci ni od otvorenih sukoba i jasno stavljaju do znanja nepoštenima da su nepošteni, lopovima da su lopovi a kriminalcima da su kriminalci. O ostalom se ne raspravlja. Nema se kada. U zemlji u kojoj možeš banku kupiti za jedan Euro, opljačkati desetine miliona maraka od izbjeglica, stotine miliona od drugih, i ne ostaje prostora da se priča o drugim stvarima. A i te druge stvari su manje više nebitne. Privreda je propala prije deset godina a danas je definitivno i crkla. I šta tu ima da se kaže. Da treba pokrenuti proizvodnju jasno je svakome ali kako da radi onaj koji je crkao. Nema tu reanimacije. Nema tu nijednog zdravog dijela koji može da se mrdne. Onaj ko je crkao crkao je za sva vremena. Plakati nad pokojnikom dozvoljeno je rodbini i prijateljima ali je neumjesno da nad grobom preminulog plače ubica. E to se nama dešava. Novine, štampani medij a u stvari gomila papira i žali bože drveta koje je svoj život položilo da bi se po olovom presvučenoj hartiji pisalo ovo što se piše, mjerodavne su samo u segmentu sporta. Rezultat je rezultat i on je konačan i neopoziv. Sve drugo je diskutabilno. Ko je ukrao i da li je uopšte ukrao pitanje je na koje je odgovor mutan i zamagljen a novinari, nezavisni i samosvjesni, pomažu da to otkrijemo. Tako ćete za iste novce imati više optuženih i okrivljenih koji će se putem novinskih stubaca častiti epitetima, pridjevima i drugim vrstama riječima prebogatog nam jezika a da li će iko otići u zatvor to je diskutabilno. I nebitno. Jer niti ko pare vraća niti ko kome pare traži. Kažemo da postoji manjak od nekoliko desetina ili stotina miliona, prozovemo ljude po pripadnosti partiji a onda ga partije štite. U ratnom okruženju, partije se namerače jedna na drugu i isplivaju na površinu i druge stvari pa one prve budu zaboravljene. Vremenom i među partijama dođe do vansudskog poravnanja, osnivanja koalicije ili kakvih partnerskih odnosa i zaboravi se šta ono bi povod da se oni onako. Nema veze. Bilo prošlo a Srbi su narod koji prašta. Toliko praštaju da su sad u koaliciji sa svima. A što smo se ono svađali niko više pojma nema. Ili možda ipak ima.....? A i da ima, baš me kurac zaboli šta će biti sa ostatkom kad je sve što vrijedi pokradeno. A krali smo muški. Krali smo istok i zapad i samo smo u tome bili jednaki. Ovi napaćeni narodi bivše SFRJ, podijeljeni u tabore i naoružani do zuba, koji su spremno opleli jedni po drugima u ime ko zna koga. Sad, kad više nama šta da se dijeli možemo samo da dijelimo sirotinju. E nje su nam naši prvaci obezbijedili na pretek. I nje nam nikada neće manjkati. A njima, uredno ušuškanima u kožna sjedišta neka njihovih kula i gradova. Pale su imperije, pašće i oni. A ja imam kad čekati. Ionako nemam šta drugo da radim...!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2012.

muda pod bubrege

Desilo se i to. Nakon godina teške i neizlječive bolesti, kada smo se najmanje nadali i kada je već davala znakove oporavka, napustila nas je naša draga i nikad prežaljena domovina. Bolest koja je počela još daleke 1981.godine, kada je umro nekada najdraži a danas najomraženiji sin svih naših naroda i narodnosti, polako ali sigurno je uzimala maha. Otkazivali su organi jedan za drugim. Veliki tim vrhunskih eksperata iz oblasti medicine borio se da je spasi. Dugo godina je išla na hemoterapiju ali, sem povremenih poboljšanja, trajno se ništa nije mijenjalo. Vremenom, iscrepljenu i poludrogiranu od silnih hemikalija, pokušali su je postaviti na noge elektrošokom ali je i to bilo kratkog vijeka. Potom je, za održanje u životu, bilo neophodno amputirati jednu pa zatim i drugu nogu. Organizam se mučio i borio ali značajnijeg poboljšanja nije bilo. Rane nisu zarastale nego je dolazilo do velikog odliva krvi. Ljekari su se borili no bez većih rezultata. Emotivno vezani za domovinu, priključili su je na aparate i nastavili borbu za njeno ozdravljenje. Vremenom, ulazeći u tešku finansijsku krizu, bolnica više nije mogla da plaća tolike ljekare. Doktori su pronašli bolje plaćene angažmane u inostranstvu i polako odlazili trražeći lakše slučajeve. Došlo je i doba nevremena i teških gradonosnih oblaka koji su zasuli cijelu domovinu i više nikome nije bilo stalo do njenog ozdravljenja. U takvoj situaciji, sjeli su najbolje plaćeni ljekari sa već potpisanim ugovorima sa inostranim medicinskim kućama, i odlučili da isključe aparate. Moja domovina zauvijek je sklopila oči i otišla u zaborav. Al to nije kraj vesele priče o umiranju jedne zemlje. Spasavajući organe i udove bolesne a potom i preminule nam domovine svi smo nešto hairovali. Neko deželu, neko domovinu, neko otadžbinu. Mada smo prenos vlasništva uredno platili, a neki i preplatili. 10, 20, 100 hiljada mrtvih. Naši najbolji sinovi ugradili su živote u temelje naše…… E ta fraza me uvijek baci u razmišljanje. Pa kad smo za ovu i ovakvu slobodu dali naše najbolje gdje nam je bila pamet. A ako smo zaista dali najbolje koji kurci su onda ostali i prodaju mi muda pod bubrege o boljem sutra. Ustani Tito da vidiš ovu gamad što ti zemljom hoda….. Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo…….

16.01.2012.

orao pao...!!!!!!!!!

Orao pao! Orao pao a svi drugi preživjeli. Pa dobro, ne baš svi. Neki su otišli u zaslužene mirovine u kojima, sigurno, neće mirovati. Neki su smjenjeni, drugi čekaju da ih smjene. Istorijski posao o kome niko ništa ne zna, došao je glave nekima koji nisu znali a nekima koji jesu zasad se ništa ne dešava. Neće biti pritisaka na RS kažu znamenite ličnosti evropske reputacije na privremenom radu u BiH. Kao da nas pristisak plaši. Mi smo toliko pritisnuti svojim problemima i brigama (uglavnom prehrambene prirode) da druge pritiske i ne osjećamo. Orao pao. Pa šta. Koliko ja znam, ni let mu nije bio nešto naročito. Mene ne plaše vrane iz EU. Mene plaše moji jer Srbin je Srbinu vuk rekao bi Cezar, Ciceron ili ko drugi da je živ. Ali dobra je i ona Čorbina: Svake noći Brankoviće pozivam na piće... Navikao na sve ipak ne mogu da se priviknem na svakodnevne baljezgarije. I odakle im prašina da je bacaju u oči kad je vani snijeg. Pao i on i orao. Dok smo se mi zdravili i veselili, on je padao. Dolazili su praznici a on je padao. A mi? Slavili jakako. Sve redom. Proslavili smo Božić. I Dan Republike. I kao i svake godine, i ove su naši čelni ljudi obišli groblja na kojima leže posmrtni ostaci onih koji ugradiše svoje živote u temelje... Dobro, ne baš sva ali barem ona bliža kamerama visoko cijenjene RTRS kojoj dugujem dvije RTV pretplate pa mi pišu kao najrođenijem. Pada snijeg a oni polažu vijence. Pada snijeg a oni bez kišobrana, pred spomenicima našoj mladosti, stoje mirno i, kao, žale. Pada snijeg a država šenluči sa nekoliko plotuna iz nekoliko oruđa. Slavi svoj dan. Dan kada su znameniti Srbi iz one Skupštine BiH odlučili da se samoorganizuju i povedu nas tamo gdje treba. Pada snijeg po grobovima palih. Pada snijeg a sve što treba da pada stoji mirno pred palima. Pada snijeg, nikad ne prestao.

15.01.2012.

jebem li vam majku, svima svjesnima

Ovo bijelo govno pada li pada. Pa da sam se na boga bacao kamenjem nekada bi stao malo. Umoran sam od čišćenja. Ne svoga. Naravno. Ubi me buka kamiona koji besciljno lutaju i tandrču ispod prozora dok grću snijeg u stranu, držeći grnu (mislim da se tako zove) na pristojnoj visini kako ne bi oštetili asfalt. Ko bi to popravio kad dođe proljeće. Ta visina dopušta da jedan lijepi, tanki sloj snijega, ipak ostane i omogući da se okliznem. I padnem. Direkt na dupe. Logično, to je najteši dio mene a gravitacija je nemilosrda. Ustajem pod budnim očima posmatrača koji se, naravno u sebi, grohotom smiju i gledaju kako se koprcam dok pokučavam da se osovim na noge. Što se to zove ’’osoviti’’ nemam pojma. Valjda što su sove uvijek an nogama, koliko ja znam. Sve me boli. Uuuuuuuuuuuuuuf. Najviše dupe. Jbg, nije mala stvar sa svom ovom težinom pa puta sila zemljine teže. Kako li je onim jadnim pederima. Pardon, gejevima. Oni kad padnu padnu u dupe. Ops. Ma dobro im je. Hermafroditi. Univerzalni primaoci i davaoci. Ne boje se više ni side. Jebu se uzduž i poprijeko. Nešto razmišljam, kako to više nije socijalna devijacija nego sexualno opredjeljenje, a da bi došli do toga, mnogi pederi po parlamentima su dali svoj glas, da li će doći do još kakvih promjena u razvoju čovečanstva, odnosno ljudskog poimanja svijeta. Pedofilija, npr. Danas je to krivično djelo. Ja bih, lično, za to pedofile vješao za muda, ali ko sam ja. Ko mene pita. Vrijeme mi je svjedok da se stvari, zavisno od uticaja i političke moći, količine para kojom pojedinci ili cijele grupacije raspolažu, može dovesti do toga da i pedofila jedoga dana bude sexualno opredjeljenje. Opredjelio se dedica da spava sa klinkom od 16 godina. Pa šta.!!!!! Ona se svakako jebe a kad se jebe svejedno je s kim. Klinke koje žure da odrastu i dedice koje imaju para da taj rast ubrzaju i obaspu samosvjesne djevojčice raznim poklonima dok traže tatu... E to je kombinacija koja dominira na svakom koraku dok u školama djecu uče dječijim pravima. Imaš pravo da..... spavaš sa drugom svoga tate. Ma imaš kurac pravo. Jebem li vam majku, svima svjesnima, i samosvjesnima. Gdje je društvo da kaže da nije u redu, da nikako nije u redu da matori konji eksperimentišu na nedoraslim curicama. I dječacima. Da nije sexualna sloboda ići sa dignuttom kitom i nabadati sve što naleti. Da djeca ne znaju da su djeca i da je lako prevariti nedoraslo, nevino stvorenje. Ajde ti, lolo moj, povali starku od 50 kuka. Pa ćeš da vidiš koliko je teško zavući se među noge iskusnoj ženi. Ajde malo da se pročita Sveto pismo pa da se vidi ko je ko i ko je šta pred Bogom i pred ljudima. I gdje je ta crkva kad je najpotrebnija. Ili i popovi modernizuju stavove.pa su pederi i pedofili. Da, uvijek se zajebem kad razmišljam o sveštenicima. Zaboravim da su i to ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Pa ko je prvi imao Sidu. Pop Ćira ili pop Spira. Ne znam da me jebeš al od njih je prvo počelo.

15.01.2012.

Miloše Obiliću, jebem te glupa!!!!!!!!!!

Koja bi budala, osim mene, naravno, sjedila u nedjelju ujutro i pisala gluposti. Ne znam nijednu. I da znam ne bih rekao ko je nego bih i dalje sebično za sebe čuvao mjesto broj jedan. Jedan je ključni broj. Od jedan se broji. Jedan je život, jedna je žena (ovo je da se zadovolji forma), jednom se umire i sl. Jedan, kad iza njega staviš tačku, postaje PRVI. Svi se bore da budu prvi. U bilo čemu. Niko se ne bori da bude drugi. Hoću da sam prvi u tenisu, skijanju, formuli 1, na bilo kojem takmičenju jer prvi dobija zlato. Osim u ljubavi. Tu prvi dobije zaslužno mjesto u srcu ’’iskorištene i uplakane (jer sve one budu ostavljene) djevojke’’ koja ti je dala ’’cijelu sebe a ti tako’’. Poslije će ona još mnogo puta davati cijelu sebe al račun se ispostavlja uvijek onom prvom. Prvi i jedini. JEDAN. Svi ostali su drugi. ’’Koliko si ih imala prije mene?’’ upitaće glupi muškarac kada vidi da je kapija na izvoru strasti otvorena a put dobro utaban za putnika namjernika. ’’Samo jedan bio je.... ti si mi drugi (ti i još 137 drugih)’’. Jer samo je jedan prvi. Svi ostali su drugi, nebitni, marginalni..... JEDAN - to je taj čarobni broj. Jedno je sunce, jedan je život, jedna je smrt, ja sam jedan u majke. I jedan je Miloš Obilić. E Obiliću, konju jedan. Vidi, jadan ne bio, šta si uradio. Dopustio si da te budale opanjkaju kod cara Lazara i, da bi pokazao da nisi to što kažu, odeš lijepo i pogineš. Koja korist što si ubio Murata (danas bi te proglasiloi atentatorom i, uz još pokoju optužnicu, završio bi u Gvantanamu, oduzeli bi ti imovinu i pravo glasa a familiju rasuli po svijetu ko lipa sjeme. Umro ti, umro Lazar. Vuk odjahao i kurčio se poslije po Srbiji, mislim po pašaluku. Da si bio pametan.... E da si bio pametan!!!!!! Otišao bi negdje u inostranstvo (naravno ne u Ameriku jer u vrijeme kosovkskog boja taj kontinent nije ni postojao) nego negdje bliže. Prag npr. Pariz. London. Odatle bi se javljao brzom poštom, golubom pismonošom, ili na već neki primjeren način. Sakupljao bi humanitarnu pomoć i pomagao ’’braću u otadžbini’’ pateći se u dijaspori. Kad bi rat sa Turcima završio, Lazar bi završio u Hagu sa još ponekim istomišljenikom, a ti bi, gonjen nespornom ljubavlju prema svom, srpskom narodu, prema braći Srbima i sestrama Srpkinjama, napravio jedan veliki COME BACK i, na velika vrata kročio u politički život. Prvo bi bio ministar za maglu i elementarne nepogode, potom premijer i na kraju despot, nesporni vladar svoje prćije. Svi bi radili za tebe. Neki bi ti virili iz dupeta, neki iz džepa, neki bi te se bojali, ali, sve u svemu bio bi jedan jedini. Neprikosnoveni, neponovljivi. JEDAN.Ovako, niko da te se seti osim kad treba nekome podvaliti. Nisi ostavio djecu da pronose tvoje ime kroz vrijeme. Ženu, pa makar je i komšija odrađivao, samo da može da kaže da je tvoja udovica. Ni kučeta ni mačeta. I kad sad o tome mislim, kad vidim šta si sve propustio, mogu samo da kažem, Miloše Obiliću, jebem te glupa!!!!!!!!!!

14.01.2012.

mater im jebem

Opet snijeg. A u pičku lijepe matere. Bio napolju, vidio, okliznuo se par puta (nijednom pao) i, poslije uspješnog smrzavanja vratio se u toplinu doma. Radijator majka. Uzeo daljinac, pa drka drka Džon (dobri stari Rambo Amadeus) od početka ddo kraja raspoloživih kanala. Nigdje ništa. Jebem ti tv. Koji kurac plaćam kablovsku. Na RTRS prikaz slavljeničke atmosfere sa dočeka pravoslavne nove godine na Trgu krajine, odmah pored propale Boske koju je, kažu, kupio Dodikov sin od kredita koji mu je dala banka jer je ’’bolje to nego da bude narkoman’’ reći će ponosni tata. 3 miliona markica za momka od 19 godina. Odmah mi padne na pamet koliko mi je hiljada papira i žiranata trebalo da dignem omanji kredit u banci sa pristojnom kamatom od 13% i još vezan za švicarca, da mi bnka, nedajbože, ne propadne. Slažem kanal po kanal kad na bratskoj nam HRT film. Opa. Krvožedni indijanci od kojih se pravi veoma lijep kolač ’’indijaner’’ napadaju humanitarni konvoj doseljenika koji prati čitav garnizon prijateljski nastrojenih vojnika. I tako. Putuje karavan a indijanci malo-palo pa pripucaju iz ličnog naoružanja a strijele ispaljene iz moćnih lukova zazvižde i zabiju se u pokoje rame, pokoje drvo i žbun. Za divno čudo, nijedna ne eksplodira. Kako naivno. Da je film sniman prošle a ne 1950.godine, te strijele bi pravile omanje kratere u majčici zemljici. Stalone, Švarceneger i ostali junaci demokratske i prijateljske zemlje US(r)A bi pritrćali i goloruki sredili Apače, Sijukse i još pokoje pleme a onda, pošto bi spasili konvoj iliti karavan, krenuli prema horizontu dok bi se iza ispred njih gasilo sunce. Iza njih bi marljivi i brižni pisci istorije počistili krv i druge dokaze njihvogo humanitarnog rada. I tako iz godine u godinu. Idu ameri od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta, šireći demokratiju i uništavajući narode. Ko bi, da nije njih, rekao napaćenom narodu Iraka da je krvožedni Sadam zaista krvožedan, da je Gadafi lopov i da je bez veze i bez ekonomskog opravdanja živjeti u zemlji u kojoj se ništa ne plaća. Ni voda, ni struja, ni telefon.... Al dođoše dobri ameri i pojasniše da je srušena domovina bolja od postojeće pa junački sinovi naroda svog počeše da ubijaju i ruše. Poslije će to njima ameri, naravno o njihovom trošku, sve lijepo popraviti i čak pomoći da se oslobode toksične tekućine koja im se vuče ispod nogu a poznata je pod narodnim nazivom NAFTA. Iscrpiće nalazišta, odvući će tu tečnost na sigurna mjesta i preraditi je da ’’više nikada nikome ne naškodi’’. E jebi ga. Da li će se ikada zaustaviti ili su na indijancima shvatili da su pozvani da unište sve oko sebe. A mi Hitlera smatrali idiotom. I pazi sad. Da se Vlasi ne dosjete, izabraše crnca za vođu. I time je saprana kompletna istorija robovlasništva a vrijedni i nadasve humani ljudi Amerike shvatiše da je sve to bila laž. Koji crni robovi. Nikada toga nije ni bilo. Sporo pamte al brzo zaboravljaju. Ne uče nikako. Nema potrebe. Sami pišu istoriju planete. Nadam se i u Boga uzdam da će jednoga dana sve da se promijeni. Da će Bog (koji god) sići ’’odozgo’’ u radni obilazak ’’stada’’ i vidjeti koju sodomu i gomoru drži na zemlji.Daće Bog , dočekaću ja da se ponovi 11.09. al u Pentagonu. Daće Bog, srušiće se bastion neofašizma upakovanog u Coca Colu i Microsoft. Daće Bog, nasukaće se opet negdje, u nekom Vijetnamu, mater im jebem.

13.01.2012.

jebaću i ja nekome majku

Pazi sad. Svanulo je 13.jutro u novoj 2012.godini. I to u petak. Kažu, petak je dan za metak (u ostale dane može tane), ali petak 13. Brrrrrrrrrrrrr...... Čekam da se pojavi Fredy. Čini mi se da se tako zvao.... Kao da nemamo dovoljno svoijh Fredy-a. Mali milion. Klempavi, debeli, niski, glupi, dotjerani, sa kravatama, mašnama i nadasve dobrim automobilima. Audi, Mercedes, Audi, Mercedes, Audi...... Sve brinući se za svoje narod i želeći da stignu gdje treba na vrijeme i sigurno. Plašim se za njih. Toliko energije uložene u narod može rezultovati sveopštim vatrometom. I da ne bi, danas proglasiše neradni dan. U RS, naravno. Srpska nova godina. Kasni za svenarodnom 13 dana. Kod nas sve kasni. Srećom menstruacija dolazi na vrijeme jer od ovolikog sexa neko mora ostati trudan. Nema veze da l je muško ili žensko jer ovi kad jebu jebu pošteno. Da zaključimo, danas se ne radi u Srpskoj. Kao da se drugim danima radi. Svi besposleni. I nezaposleni. Najviše rade oni koji se brinu da zaposle nezaposlene. U eri sveopšteg privrednog uspona posrnule BiH, tačno nam fali Gojko Kličković. On je sad negdje.... na privremenom radu. U nekom zatvoru čini mi se. Legenda. Gdje god stane postavi kamen temeljac, održi prigodan govor, ruča sa kompletnom svitom a vrijeme se već pobrine da kamen zaraste u korov a ljudi zaborave tačnu lokaciju istog. Joj što volim kad se postavlja kamen temeljac. U same temelje naše jedne i jedine RS i BiH. Više ih je postavljeno samo na grobljima. Mislim kamenja. Ili kamenova. Jebeš gramatiku. E njih smo nakupili kamaru. U ime ko zna koga. Sad se prebrojavamo. Ko je kome koliko. Koliko je mrtvih, nestalih, invalida. Ponovo me svrstavaju, prebrojavaju i jebu u zdrav mozak. Kako god okreneš mene jebu. Uvijek ja glagolski pridjev trpni. E pa, ajmo onda, trpajte jer naviko je Mujo i na gore stvari. Al samo da se zna, kad dođe jedng dana moj red da jebem ove današnje jebače biće to karanje za antologije. A imam armiju raspoloženih pomoćnika. Sad samo polako. Strpljivo. Daće bog, jebaću i ja nekome majku kao što su i oni meni. Kad god.

12.01.2012.

jebo mater svoju

Odrastao sam na brdovitom Balkanu što je tada bilo ponos i dika nas malih pionira koji su, uz partizanske filmove i narodnooslobodilačke junačke pjesme, bili ubjeđeni da je svaki nijemac neprijatelj a svaki englez saveznik. Rusi, do ’48 i poslije ’48, imali su različite položaje al ja se rodio ’64 pa mi je bilo svejedno. Uglavnom, znam da sam bio ponosan na ’’crvenu maramu i bijelu kapicu’’ i da sam plakao kao kišna godina kad je drug Tito, ni kriv ni dužan, napustio obdanište ’’Jugoslavija’’ i otišao stazama Manitua u vječna lovišta. Mislio sam, naravno, indoktriniran svim i svačim, da poslije Tita život i nema svrhe ni smisla i da bi bilo najbolje da samo ponovili istoriju Atlantide i potonuli u bezdan. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Kad nema mačke, znamo ko je glavni u kolu. Miševi, sa raznih strana, svih boja, dimenzija i nacionalnosti, izmilili su, nagrizli itisone, provalili u skladišta, oštetili zidove i namještaj, provalili krov i sjebali bijelu tehniku. Počelo je da prokišnjava, duvalo je na sve strane jer ništa više nije dihtovalo, i polako ali sigurno, počeli smo da se bratski sukobljavamo oko toga ’’ko je kriv’’, pa onda ’’ko je kriv više od drugih’’ i na kraju ’’ko će sve to da opravi. Uuuuuuuu jebote. Koja galama se digla. Niko neće da se lati posla. Kako niko nije htio da radi počeli smo da se prebrojavamo koga ima više i ko više mora da potegne. Pa ko više troši. Ko više jede. Ko šta jede. Neki su se pravili ludi i jodlali, neki su raspalili po šahu i razrađivali damin gambit i špansku odbranu, neki su natakli šajkače i zapjevali ’’onu staru, o milošu i lazaru’’, neki su prodavali košpe i još ’’ponešto bijelo’’. Samo su jadni bosanci + hercegovci, ti čuveni neimari, bratstvojedinstveni, jednakoglupi i opštezaostali, zidali velelepne omanje ’’vikendice’’ po neumu ’’zaslužnim sinovima otadžbine, domovine i dežele. I, kako kaže stara narodna poslovica: kroz Makedoniju ne pjevaj, kroz Srbiju ne igraj, kroz Bosnu se ne pravi budala, zadnji smo skontali šta se dešava. Iako obrazovani nadrealističkim folovima nadrealista, samo smo se, onako priglupi, smijali svemu zaklinjući se da ’’kod nas neće nikada’’. Danas, kad se osvrnem na maloumnost kojom smo vjerovali u ’’narodne vođe’’ koji su, na drugim jezicima imale druga imena kao npr.Firer i Duče, pograbimo se prijateljski, jer kod nas neće nikada, i opalimo po komšiluku. Vatromet, jbg. Pa, puc puc, ožeži ožeži i evo nas. Blago majci koja nas je rodila. Sa pristojnog odstojanja, nekih 16 godina poslije, uzalud se pitam ko mi je jebo život. Nikako da vidim da sam to uradio sam. E sad ide pitanje. Kad čovjek sam sebi jebe mater da li je to incest. Maloumlje jeste 100% al me psihička strana ne interesuje. Više me interesuje ova sexualna jer i dan danas osjećam posljedice tog nemoralnog čina.

12.01.2012.

srećna nova, jebala te ona

Došla je, nezvana a čekana, da donese radost svima i još ponekom. 2012. I sad će sve da bude bolje. Doduše, neće se povećati plate, neke će se čak i smanjiti, neke izostati, ali će, sa stopostotnom sigurnošću, neki brojevi narasti. Broj godina koje sam nagomilao čekajući bolje sutra, cijene cigareta, goriva, hljeba i mlijeka. Narašće prohtjevi mojih sinova, nezadovoljstvo moje žene, kamate, dugovi, stomak i kosa koja je preostala. I još koješta. Neke stvari će se i smanjiti. Manje će se piti jer se ne može podnijeti, manje će se ići u kafane jer je novčanik sve tanji, manje će biti i sexa jer ’’on’’ ne trpi probleme a, bogami i žena se sve više opire i nije joj do ’’toga’’. Za ljubavnicu se nema para jer je to skup sport, za odlaske na pecanje je rano a za odlaske u lov se nema snage. Sve u svemu, sve ćemo češće ostajati kod kuće i boriti se da se prvi dočepamo daljinca. Ko vlada njime neosporni je gospodar doma. Dok žena drugačije ne naredi. Na spoljno-političkom planu događaće se najavljene promjene. Amerika će već nekoga nagovoriti da pokrene građanski rat a onda će ’’milosrdno’’ da mu jebe nanu naninu i za njegove vlastite pare poslije da popravlja sve što je srušila ’’bombama, bombicama, pištoljima, strojnicama’’. Evropa će da zadrži Evro kao i Grčka Egejsko more ali će i Evro kao i Grčka, da propadne. Do tad, mi ćemo se konvertibilati svojim vlastitim markicama za koje nemamo ni pokriće ni opravdanje. Hrvatska će u Evropsku uniju, Srbija u pičku materinu a BiH će zadovoljno da ostane u šupku planete gdje je već i navikla. Ponosni stanovnici iste, mahaće pasošima, jer, kako ne trebaju vize svi su ih povadili, ali neće imati para da odu. I da imaju, niko ih neće. Ja zato, ne planiram nikakvo putovanje dalje od onoga što se može preći pješaka fijakerom. Srpska je proslavila 20 godina postojanja, ja 20 godina patnje. Iako stanovnici Federacije i Srpske smatraju da nemaju ništa zajedničko osim okova zvanog BiH, ja sam, konačno i neopozivo, shvatio da nam je sve zajedničko. Isti ljudi nas podjednako jebu iz dana u dan, isto siromaštvo je na sve strane jer isto je biti gladan u Sarajevu kao i u Banja Luci. Jedni gledaju na zapad a drugi na istok ali niko nigdje otići neće. Rodbina nam je po inostranstvu i sve se manje i rjeđe čujemo. Izostaju i pozivi i donacije. Fabrike se rasturaju i u FbiH i u Srpskoj. Djeći ćemo ostaviti jedno veliko ništa sa ogromnom kamatom. Socijalni bunt se neće dogoditi jer oni koji bi ga pokrenuli nemaju snage ni uticaja a oni koji bi mogli zauzeti su dogovorima sa stranačkim liderima. Čuj ’’liderima’’. Lider je bio Če, Mao, Tito. Ovo su mali Titovi pioniri koji su, od sveg znanja koje su pokupili po Kumrovecu, savladali i azpamtili samo ono ’’kako jebati vlastiti narod’’ i svi sa maximalnom ocjenom. Nemam ništa protiv sexa ali mi smeta što uvijek mene jebu i uvijek sam ja donji. Rado bih promijenio poziciju bar jednom ali male su šanse. Lažem, šanse su nikakve. Proslavio sam Božić, sutra je Srpska nova godina a prekosutra.... znam, osatje mi samo da i dalje jedem govna kao i ostali. Niko ni biberad da doda, ili kečapa, da malo zavaram ukus. Tješim se da će doći i mojih pet minuta i to sebi govorim već 20 godina. Možeš misliti kakvih će to biti pet minuta kad ih toliko čekam. Prosto me strah da ih i dočekam da me ne strefi kakav srčani. Moždani nema šanse jer da imam mozga zar bih još bio ovdje. Ipak, svima od srca želim srećnu Novu, jebala vas ona.

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
<< 01/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

REKLAMA ZA MENE SAMA

NO ZIKAMUUUUUUU.....!!!!!!!!! JUST FOR VINKO
free counters

EVO GA SAT.......!!!!!!!!!!!!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
26624

Powered by Blogger.ba