Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!

Nešto kontam, nisam ni ja toliko glup.....!!!!!!!

10.08.2012.

Nada zadnja umire

Više ne razumijem šta govori. Odavno. Poznate usne, mada ih se teško prisjećam, izgovaraju neke riječi, meni strane. Nekada davno, u nekom vremenu pokopanom u sjećanju, u nekom svijetu sahranjenom našim ćutnjama, postojali smo jedno uz drugo, jedno za drugo, zajedno. Nekada davno bili smo brana lošim uspomenama i gradili svijet potpuno nov. Samo za nas dvoje. Danas posmatram tu ženu koju nekada davno zavoljeh. Ista. Samo poneka bora i oči, iste, potpuno iste i nekakav nerazumljiv pogled pred kojim posrćem i gubim potrebu da bilo šta kažem. Dva stranca zarobljena u istom prostoru i vezana istim problemima. Samo muka nam je zajednička. Sve drugo ne pripada nama. Sve drugo je ili moje ili njeno. Sve drugo smo zaista mi, oni pravi mi, jedno bez drugog, sami i strani. Posmatram je dok se vuče iz kupatila svježa i namirisana i shvaćam, bože, da ne vidim....da li je obučena. Da li je na sebi imala išta ili je potpuno naga prošetala mojim horizontom. Toliko je ne vidim. Tačno toliko je ne vidim. Samo neko tijelo čiji sam svaki pedalj upoznao usnama, svojim prolaskom remeti ustajalost vazduha u našem stanu. Neka žena što mojom se zvala, pripaljuje cigaretu i započinje monolog čiji kraj će dati objašnjenje mene i konačno dokazati i meni i svijetu ko sam, šta sam i kakav sam. Poznati monolog, poznate riječi optužbe, poznat tužilac i sud. Isti nedostatak svjedoka i isti proces protiv istog optuženog umornog od suđenja. Umornog od monologa. Umornog od svega. U tom magnovenju, u toj bijedi od života čiji kraj se ne nazire, sjedim nepomičan i tupo gledam u nju. Ko je? Zaista, ko je ta žena čiji glas remeti moje savršeno propalo popodne. Ko je ta osoba čiji zubi, spremni da se zariju u moj vrat i konačno mi popiju i zadnju kap krvi, bljeskaju na slaboj svjetlosti zidne svjetiljke. Ko je ta persona čiji svježe nadograđeni nokti paraju moj horizont dok kažiprstom prijeti nekome tamo. Možda meni. Nisam siguran i nije me briga. Pokušavam da se oduprem, da kažem, da kriknem: Nisam ja!!!! Ali riječi ostaju duboko zarobljene u meni. Ćuti, bolje je, pomislim i pripalim cigaretu. Kafu odavno ne poslužuju u dnevnom boravku. Pa i zadnja koju sam popio bila je ona koju sam sam sebi skuhao. A ko bi drugi. Teror se nastavlja nesmanjenom žestinom. Bivam optužen za sve od velikog potopa na ovamo. Nema potrebe da se branim. Kriv sam. Potom počinju suze, vjekovno oružje žena, koje su me toliko puta do sada porazile i porobile. Nijemo posmatram te potoke koji se, uz jecaje, spuštaju strmoglavo niz obraze meni potpuno nepoznate žene. Ja bih vas, gospođo, možda i žalio, da znam ko ste....mislim, ne izgovaram. Nekako slutim da imamo nešto zajedničko. Bojim se da ne uvrijedim. Da ne pokrenem još neku lavinu. Možda ima toga još za šta sam kriv a da ne znam. A ona zna i reći će. Napolju, ispred vrata, možda stoji spremna đavolja patrola spremna da i na najmanji pokuša otpora utrči, uhapsi me i isporuči sotoni lično. Odakle znam. Vidim đavolja su posla u pitanju pa je sve moguće. Nijemo i strpljivo posmatram transformaciju vještice u djevojčicu kojoj su ukrali omiljnu lutku pa sad ona plače jer nema čime da se igra. Potom ta djevojčica ponovo poprima oblik neke žene čiji lik mi je poprilično poznat iz nekog lijepog sna o sreći. Ajde da se dogovorimo, reći će i monolog će da se nastavi. Ja, kriv po svim tačkama optužnice, obavezan sam da....... Ne interesuje me. Ni za šta sam kažnjen, ni kojom kaznom, ni šta treba da uradim da se popravim. Jer ako se popravim, ako se zaista popravim ili bar obećam da ću se popraviti, ta žena prekoputa, taj hodajući gramofon, smilovaće se i vratiće se iz dječije sobe u, nekada našu a sada neopozivo moju sobu, u moj bračni ležaj, i dopustiti mi da se ponovo poigram sa njenim grudima, njenim bokovima, njenim.... I dopustiće mi da ponovo budem mužjak čiji će uzdah na kraju parenja opet stvoriti iluziju sretnog braka. I sretnog bračnog para. Igraću se tako dan-dva a onda će mi, iz ko zna kojeg razloga, ponovo oduzeti igračke i preseliti ih u onu drugu sobu. Ako budem dobar, ako ne budem dobar, ako budem dobar...... A meni se ne igra. Naučio sam igru, savladao pravila i znam cijenu. I nisam spreman da je platim. Ne želim da se igram jer sam odrastao i dosadilo mi je da se nadmudrujem. Pokupi svoje igračke i marš iz moje avlije rekao bih da smijem. Da me nije strah od goreg i još strašnijeg monologa. Jer dosadilo mi je da slušam istu ploču svaki put. Imam i ja spreman monolog. Već godinama, uvijek prije nego što krene taj psihotični ritual žrtvovanja mene ko zna čemu, ja kažem svoj monolog. Na samom početku ja dostojanstveno, pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću izgovorim: Kriv sam!!! I molim boga da gramofon odustane, da se ploča polomi ili bar da crkne igla. I nikada mi bog ne usliši molitvu. Ipak, postoji nada, negdje duboko zakopana u meni, da će taj nevjerovatan stroj, taj perpetuum mobile jednoga dana da prestane, da će da joj dosadi, da će odustati. Jer nada zadnja umire.

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

REKLAMA ZA MENE SAMA

NO ZIKAMUUUUUUU.....!!!!!!!!! JUST FOR VINKO
free counters

EVO GA SAT.......!!!!!!!!!!!!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
68921

Powered by Blogger.ba