Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!

Nešto kontam, nisam ni ja toliko glup.....!!!!!!!

17.08.2012.

Operacija

Ponekad se uhvatim kako, ne znajući pravi razlog, odletim od sebe i uđem u neki svijet prošlosti samo meni znan. Odlutam u neka vremena urezana u pamćenje onom teškom, preteškom olovkom bola, i polako čitam iz početka knjigu punu pripovjedaka o meni. Ima tu svašta. Od prvih sjećanja do poslednjih promašaja. Čitam kako se šta otvori. Nikada redom. Neki dan, sa cigaretom u rukama i kafom na stolu, uz laganu muziku iz ’onih’’ vremena, sjetih se majke, te žene čiji su porođajni bolovi označili početak mojih patnji. Ali sve je njoj oprošteno, jer da je znala šta me čeka ne bi nikad.... No to je nebitno. Šta je tu je. Nazad se ne može. Dakle, o majci.... Žena, ratno siroče, čiji je životni put crtao neki božiji pomagač koji je 100% bio poprilično pijan, nakupila se, živeći, radeći i gradeći porodicu (pojam nepoznat današnjoj omladini, izumro sa generacijom naših roditelja), raznih bolesti. Neke manje i nebitne je odobolovala na nogama kao i svi mi ali bilo je i zajebanijih momenata. Žuč. Nisam baš bio nešto upoznat ni sa njom ni sa njenom funkcijom ali se sjećam da je majka redovno pila lopate tableta pokušavajući da dohaka kamenčićima koji su se u žeč naselili. Vremenom, borba je jenjavala a kamenje jačalo, te je od nekoliko zrna pijeska nastao pozamašan kamenolom. Promjena tableta čije su se jarke boje caklile iz malih bočica, promjena ljekara, specijalista za ovo i ono, poneki alternativni lijek (travom na kamenje, juriiiiiiiiiiiiš), te razni savjeti o prehrani samo su ubrzavale rast količine uskladištenog građevinskog materijala a bol postajala sve jača i sve teže podnošljiva. I onda, jednog lijepog dana koji je momentalno postao ružan, majka je saopštila da je dobila uputnicu u bolnicu. ’’Mora se pod nož sine, ništa više ne pomaže’’ rekla je..... Od tog trenutka pa narednih nekoliko dana, sve dok precizna ruka hirurga nije odstranila nepoželjni elemenat i izvor bola, moj strah za dalje bio je neopisiv. Da li će uspjeti, kako je, boli li, hoće li preživjeti.... I danas, nakon 30 godina moja majka je živa i zdrava a žuči se i ne sjeća. Ima tako nekih bolesti koje se daju riješti trenutnim dejstvom hemikalija ili trava. Jedna tableta Rapten K i ode glavobolja da se nikad više ne vrati. Kafetin Cold ako pušta nos i hladna obloga ako te neko opalio po cjevanici. Sirće na stopala ako je temperatura u pitanju, čaj ako si se zakašljao ili kafa ako je pao pritisak. Paracetamol kao preventiva, šljivovica na gazu pa na grudi ili tuširanje hladnom vodom ako je dijete pregazilo 39 celzija.... Ma znaju žene sve. Ako je šta ozbiljnije, poslije beskonačnih čekanja ispred vrata raznoraznih specijalista, popijenog omanjeg kamiona tableta i prokuhanog pa popijenog povećeg plasta raznih trava, dođe vakat da se dignu ruke od svega i tada nastupaju čike u zelenom, sa onim kapisama na glavama i povezom preko usta. Njihove ruke u gumenim rukavicama, sa preoštrim komadom metala, primaknu se stolu gdje se, jadni i napaćeni bolesnik dozira anestezijom. Anesteziolog, čika ili teta zadužena za količinu narkotika koji će budućeg zamorca baciti u carstvo snova, stoji iznad glave i prati rad srca i disanje te polako pušta u pluća strogo kontrolisane količine anestetika. To je totalna anestezija. Zaspeš i kad se pobudiš fali te pola a ti nemaš pojma. Ti spavao, doktorseckao, ali što je boljelo nema više da zaboli. Gotovo. Postoji i lokalna anestezija. To je ona kad ti zarokaju injekciju odmah pored mjesta gdje boli pa utrneš i satima ne osjećaš da uopšte imaš taj dio tijela. Al sve znaš. Možeš da gledaš kao te sjeckaju, tranžiraju i poslije svega ušivaju. Okrenem se oko sebe i odjednom shvatim... Na meni se vježba. Ja sam non stop pod nekom vrstom anestezije. Što lokalne što totalne. Amputirali su mi srce, nisam ni osjetio. Vidim, ne volim više a pojma nemam kad se to desilo. Amputirali su mi mladost, želju za životom. Amputirali su mi sve. Na moje oči seciraju moje uspomene, moje radosti. Lokalna anestezija pa seci. Gledam kako mi otkidaju komad po komad. Ljubav....u kantu, osmjeh....u kantu, poljubac, ruke pružene u prazno, želje....u kantu..... poslije to sve lijepo zašiju i ja ko nov. Duševna nakaza, trajni invalid ljubavi, emocije na ortopedskim pomagalima. Nesposoban da vidim da volim i da se branim. Sve su mi uzeli. Gledam hirurga kako stoji ispred mene, sa rukama na kukovima i rogovima na glavi. Rep nemirno šeta levo desno a jezik palaca dok se sa zuba lagano cedi otrov. Nova doza lokalne. Gde ujede neće da boli. Ništa. Tu će ponovo da zaseče, da otkine, da ušije. Hirurg, ta bolest koju bolujem godinama i koja se razvila do neslućenih razmjera, to kancerogeno oboljenje koje siše iz mene i krv i život, ta ljubav mog života koja se pretvorila u zloćudni tumor, taj užas koji stoji ispred mene, nije onaj lijepi doktor sa početka priče. Nije onaj osmjeh koji me budio i sa osmjehom mi govorio ’’dobro jutro ljubavi’’. Nije. I nikada više neće biti. Sjedim i gledam to stvorenje ispred mene i znam: dalje neće ići. Ubiće me bolest kojoj nema lijeka. Džaba silne tablete, pokušaji pomirenja sa opakim slugom sotone, pokloni. Uzalud moja tišina spram njene galame. Što sam ja tiši ona je glasnija. Što sam ja bolji ona je gora. Njen cilj je moj kraj a moj cilj je moj spas. Ne ide zajedno. Nikako. Neizvodljivo. A boli. Opako i sve češće i sve jače. Boli da se više trpiti ne može. Takvu bolest više ne liječi ni tableta ni trava. Takvoj bolesti nema lijeka. Takva bolest se može odstraniti samo operacijom. Samo jedan brzi i efikasan rez pod totalnom. Moraće se pod nož sine....

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

REKLAMA ZA MENE SAMA

NO ZIKAMUUUUUUU.....!!!!!!!!! JUST FOR VINKO
free counters

EVO GA SAT.......!!!!!!!!!!!!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
68917

Powered by Blogger.ba