Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!

Nešto kontam, nisam ni ja toliko glup.....!!!!!!!

03.08.2012.

Ako ne padne kiša.....

Kad ti sve dokurči, uzmeš cigarete i upaljač, duboko zavučeš ruku u džep da provjeriš likvidnost pantalona, zgrabiš ključeve i razguliš van. Odjednom sam, ne napušten nego sam svojom voljom, sigurnim korakom u pravcu obližnje kafane na jednu ljutu. Duplu. I dok u glavi nižeš slike nekadašnjih vremena, sretnih i nasmijanih lica, oblaci se nakupljaju iznad tvoje glave i polako ali ipak sigurno, počinje grmljavina i nevrijeme napada. Sva čula, svi damari, nategnuti kao strune, do pucanja, sve što si bio, imao, htio....ma sve ode u pizdu lepu materinu. Dokle, mater mu jebem! Ima li čovjek pravo da jedan jebeni dan u životu bude sretan, nasmijan od jutra do večeri. Je li mnogo tražiti od života taj jedan jedini dan. Dan oslobođen od briga, budala, telefona čija zvonjava donosi samo probleme a displej izbacuje poruke omraženih osoba. Je li mnogo tražiti jedan sasvim običan par ruku za grljenje, jedno krilo na kojem se može odmoriti i duša i glava, oči, dva jezera, dva okeana, dva neba sreće. Jedan jedini jebeni dan za mene. Znam, sranje je život. Moj ni bolji ni gori od drugih ali ipak. Jedan dan bože. Samo jedan. Moje pravo da ustanem nasmijan, da cio dan srećem sretna i nasmijana lica, da me pozdravljaju radosni ljudi mašući rukom i klimajući glavom, da semafori non stop svijetle zeleno. Jedan dan u kojem neće stradati nijedna ptica samo zato što je njen let zasmetao nekoj budali sa neograničenim pravima i ograničenom pameti. Moje pravo da prošetam ulicom bez automobila, gradom bez nesretnih.... Moje pravo da budem čovjek i ništa više. Ovako, neizmjerne rijeke budala mi pružaju ruku, pozdravljau me i znani i neznani u nevjerici posmatrajući moje nasmijano lice. Niko pojma nema kakve se oluje dešavaju u meni, mojoj duši i srcu. Niko pojma nema koliko mi je i mene samog dosta. Koliko me mrzi da ustajem u zoru.ili prije nje, koliko me mrzi da otpozdravljam nebitnim i marginalnim osobama koje će ionako o meni govoriti sve najgore. Koliko sam umoran od svijeta, malograđanštine, od komšija sa mojim problemima na dnevnom redu, rodbine i nazovi prijatelja. Koliko mi se gadi svaki sunčan dan. O kako kiša lijepo zna da pada. Pa otjera sa ulica sve, i ljude i automobile. I pse. Kiša je moj spasitelj. Nigdje nikoga da mi staje na žulj, ubaci kamenčić u cipelu, podapne nogu, jebe majku.... Kiša je božiji dar. Eto, taj jedan dan, ako ne može da bude sretan neka bar bude kišovit. Neka kiša poplavi ulice i spriječi druge da izađu van. Vjetar neka otjera one koje kiša nije prepala. Samo ja, na zaprepašćenje lica iza prozora, na ulici, i samo ja dovoljno blesav da prkosim vjetru i kiši. Sam i sretan. Bože, ako te ima i ako sam dio tvog stada, daj ovoj ovci jedan dan u kojem više neće biti ovca, ni za šišanje ni za klanje. Daj taj dan samo meni. Pa zar tražim mnogo a dao sam ti decenije života. Sve mijenjam za taj olujni dan u mom gradu. Jer, svega mi je dovde. Ne može se dalje. Taj glupi Sizif koga oponašam od kad znam za sebe, umorio se. Nema više snage. Ni volje. Ni želje. Bože, daj samo na trenutak da sam opet čovjek kakvog sam ostavio tamo negdje, u nekim dalekim osamdesetim. Daj da se odmorim na nečijem krilu, da mi kroz kosu neki prsti prošetaju nježnošću kakvu odavno nisam osjetio. Da mi na vratu trag daha ostavi neka glava čije će ćutanje reći više od svega što sam ikada u životu rekao. Da me zagrle neke ruke sa prstima nemirnim od želje. Da zagrlim neka ramena i u njihovom drhtaju ponovo pronađem sebe. Na nečijim grudima sebe da ostavim. Zauvijek. Ovako neću moći dugo. Ovako zaista neću moći dugo. Jer, kada jednom dođe taj dan kad mi dokurči sve, uzeću kofer bez sjećanja, sa samo par intimnih sitnica i otići ću negdje da me niko nikada ne pronađe. I hoću da znaš. Samo ako uskoro ne padne kiša......

02.08.2012.

Rodiš se uglavnom planski..:!!!

Rodiš se uglavnom planski. Ono, mama se uda za tatu, kaže čarobno DA pred okupljenim gostima, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima, posjeda se u auta i pravac mjesto okupljanja gdje spremni konobari, pokojni prasići i jaganjci, mesne prerađevine, sir i salate, obavezna supa i sarma te neograničene količine alkohola, čekaju da se istorijski momenat zabilježi okom fotoaparata i kamera a brižljivo biran orkestar odsvira ’’svadbeni marš’’. Taj marš će se vremenom pretvoriti u jednu divnu, odsječnu, nedvosmislenu riječ ’’MRŠ’’ koja će se sve više upotrebljavati što brak bude više odmicao od svog početka a prilazio neminovnom kraju. Razveli se ili pomrli, supružnici će se kad-tad razići i to je možda jedina svijetla tačka braka. Ako ne računamo potomke. Dakle rodiš se uglavnom planski. Nakon sveopšteg ludila, raštimovane pjesme još raštimovanijeg orkestra i nakon parade pijanstva i kiča, kada se poznata ’’cura u belom’’ razgaći i napadne na sirotog i pripitog mužjaka (za rodbinu po prvi put) počinje plansko pravljenje tebe. U većini slučajeva (99,9%) postupak je uvježban i ponavljan stotinama puta, probani su razni (mužjaci) i razne (ženke) al nekako su se zvijezde poklopile baš na ovo dvoje (mama i tata) jer je od početka godine Mars bio u Veneri (veooma često) u četvrtoj kući sazvježđa Lava i dok je mjesec karao zvijezdu Danicu, Mars je to isto radio Veneri podno onog njenog čuvenog brijega. Vježba se ponavalja bezbroj puta, piški se na čarobni štapić čiji plus ili minus u neko doba treba da kaže DA ili NE. Vježba se uporno i na svakom mjestu. U svakom položaju i u svakoj prilici. Vježba se do iznemoglosti. Vježba se ko da se nikada vježbalo nije. I kada jednoga dana presretna ženka radosno usklikne sa WC šolje (tužno je ali i istinito da se prvo saznanje o produžetku vrste otrkije baš na mjestu odlaganja fekalija i drugog organskog otpada) TRUDNA SAM razdragani budući otac zagrliće svoje oplođeno čedo i u znak zahvalnosti ljubiti je i ljubiti i ljubiti.... i nekako će sama od sebe garderoba pasti na pod i ponovo će Mars..... priča poznata i nimalo nova. E kad se uspjelo vrijedi se častiti pa će vježbanje da se nastavi nesmanjenom žestinom jer će presretni budući roditelji, pokazujući i dokazujući svoju ljubav jednoga prema drugom zaboraviti na svađe i prepirke i planirati kupovinu krevetića, bankica, siperčića, flašica, duda i sličnih potrepština i tako razdraganima opet će nekom magijom odjeća završavati na podu a on na njoj i obrnuto. Vremenom će presretna buduća majka dobijati na težini i dimenzijama pa će Venerin brgijeg biti sve strmiji i nepristupačniji a izleti u stanovitu šumicu sve rjeđi. Nesretni otac, iako željan vježbe, ipak će biti staložen i pun razumijevanja. Tako počinje početak kraja. Oplođena, zaokružena i sada već junački mrzovoljna ženka postaće zla i netrpeljiva, nadrkana, nervozna, nezadovoljna i to i takvo stanje do kraja pomenute zajednice samo će da se pogoršava. Kada u kuću uđe tatin ljubimac ili ljubimica stvari će početi da se malko smiruju i to derle, taj užasni izvor plača, taj kreštavc, plačkonja, pišonja, derator i šta sve ne, povezaće na tren pokidane veze između vinovnika oplodnje i produžetka vrste. No jednom pokidano teško se popravlja. Pokušaj spasavanja braka i porodice uopšte desiće se još jednom ili dva puta i uvijek će rezultirati novim ustima koja treba hraniti i novim udaljavanjem supružnika na već podobro udaljene položaje. Ona će da sve više zanovijeta jer radi, kuha, čisti, pere, pegla i šta sve ne a on će, sklupčan u fotelji jer je fotelja mjesto za kralja koji ’’samo sjedi i ništa pod milim bogom ne radi’’ u sebi jesti bijedne ostatke džigerice i ćutati o čiru na dvanaestercu (bez kormilara) a svako novo zauzimanje dodijeljenog mu centralnog položaja za gađanje svim i svačim doživljavaće kao sjedanje na električnu stolicu. Svaki put će moliti boga da pusti konačno tu struju i da se sve to završi jer dalje se ne može. I opet varka malog Marka jer trpiti se i može i mora. Brak kao i svaki loš gemišt kada je proslava pri kraju (pa je sve više vode a sve manje vina) postaće grobnica želja a ljubav koja je jednom tako nesretno sastavila nekada sretne njega i nju, odlepršaće kroz prozor i nestati u magli. Dani sve duži (jer ova ne zatvara usta) a noći pune strepnje.... Pomakni se, uzeo si kopletan jorgan, hrčeš, ne vrti se.... Polako ali sigurno sve će da ode u pizdu materinu i samo je pitanje dana kada će u dnevnom boravku da se desi Černobil..... Ti ćeš već biti veliki i na svom putu u propast nećeš slušati savjete premudrog oca. Naći ćeš svoju golubicu, gugutati sa njom i vježbati do iznemoglosti. A tvoje dijete...??? Pa ništa. I tvoje dijete će se roditi uglavnom planski. Ono, mama se uda za tatu, kaže čarobno DA pred okupljenim gostima, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima........

19.07.2012.

Ko se boji.......braka još

Brak je interaktivna multimedijalna predstava koja se odvija na više lokacija. Bazirana je na dva glumca koji igraju više uloga od kojih su najznačajnije: direktor, čistačica, čuvar, vozač, kuvar, majstor za sve, vaspitač, šef nabavke i sl... Scenario za ovu predstavu pisan je samo u osnovnim naznakama koje uključuju nekoliko ključnih stvari kao što su plaćanje računa, zajednički odmori, zajednička netrpeljivost prema familiji onog drugog, povremeni zajednički sex čija se učestalost smanjuje kako predstava odmiče, zajednička djeca, automobil (dok se ne nabave dva) i sl. Sami glumci određuju tok predstave, dijaloge i broj činova. Žanrovski je nemoguće ovaj pozorišni komad smjestiti bilo gdje jer se radnja kreće od romantične komedije do najtežeg horora što opet zavisi od samih glumaca na sceni. Povremeno, jer predstava je interaktivna, na sceni gostuju externi glumci, statisti i nepozvani naturščici, a uglavnom i skoro po pravilu su to njena majka a bogami i njegova mada njegova dosta rjeđe. Pojavljuje se razna rodbina u ulogama savjetodavaca, dušebrižnika, dobronamjernika, tračibaba, zlopamtila i razdraganih pozajmljivača novca. Djeca, kao kolateralna šteta svih ovakvih pozorišnih komada, igraju svoje uloge takođe interaktivno ali ne ostaju do kraja na sceni nego, kako stasavaju, počinju da se osamostaljuju i počinju da igraju svoje lične pozorišne predstave. Ovo, naravno, ne važi za predstave koje se prekinu a takvih je sve češće u današnje vrijeme. Da li zbog umora glumaca, zdravstvenih problema ili nesposobnosti istih da zadrže pažnju publike, tek predstave su sve kraće ali zato sve više nabijene emocijama, akcijom i hororom. Zapleti i raspleti znaju biti neočekivani, mada u većini predstava preovladava stereotip i već viđeno sa varijacijama na zadatu temu. Napretkom tehnologije zapleti su postali suptilniji a teme oko kojih se vode dijalozi i stvaraju tenzije neobičnije. Danas žena ne pere veš, čak ga i ne suši jer i za to postoje električni uređaji (gdje pada u vodu teorija o ’’ona ti je prala gaće’’) te se intimizacija glumaca u tom segmentu briše a ušteđeno vrijeme žena koristi za smišljanje kvalitetnijih dijaloga, napada, pa čak i zapleta. Dodatno vrijeme se dobija kupovinom mašine za pranje posuđa. Matematički gledano, kada se to vrijeme ušteđeno na osnovu rada rznh kućnih uređaja, aparata i pomagala, pretvori u sate iliti dane, žena dobija dodatnih mjesec dana ili oko 700 časova bonusa za svoju ulogu. Velika većina žena to extra vrijeme ne koristi za kulturno uzdizanje ili odmaranje nego jednim dijelom za produbljivanje svoje uloge a drugim, znatno većim, za bezgranično kafenisanje sa glumicama iz drugih predstava. Na tim višesatnim seansama one upoređuju svoje predstave, razmjenjuju iskustva, dijele ideje i čak ih usavršavaju po starom dobrom principu: ’’znaš šta bih mu ja uradila?’’. Potom se vraćaju na svoje scene i primjenuju naučeno, vježbaju no zahvate i postavljau nove ciljeve predstave. Muškarci svoje slobodno vrijeme, čija se kvota takođe povećava napretkom tehnologije, koriste na druge načine. TV, taj najveći izum današnjice, omogućuje im da prate Ligu prvaka, Evro ligu, razne turnire, evropska i svjetska prvenstva u svemu i svačemu te omiljene emisije o automobilima. No, u međuvremenu, između dva prvenstva ili dva poluvremena, dogodi se izbor za Miss nečega (od miss svijeta do miss lokalnog đubrišta) i tog momenta, dok dugonoge, prsate i oskudno odjevene djevojke naoružane extremno dobrim sekundarnim polnim oznakama i već ustaljenim nedostatkom inteligencije, marširaju malim ekranom, muškarac se neminovno pita’’koji će mi kurac ovaj skot ovdje?’’. Taj uzdah sredovječnog muškarca proizvod je dugogodišnjeg monotonog ponavljanja rituala ’’držanja govora’’ kojim glumica iz dana u dan puni čašu žuči ne mijenjajući ni temu, ni intonaciju ni bilo šta. Monolog uvijek isti samo se dužina mijenja jer se postojeći tekst protokom vremena nadograđuje. Sve predstave na samom kraju dođu na isto. Glumci glume samo dvije uloge: zatvorenik i čuvar, a predstava, bližeći se svom kraju, gubi na intenzitetu jer izostaju dijalozi, sve češće je na sceni samo jedan glumac koji ubi monologom dok drugi ubija alkohol u obližnjoj kafani, a povremeni vanbračni izleti posatju pravilo jer, tražeći nježnost koja je umrla još u prvom činu, glumci neminovno zalaze u druge predstave i na druge scene. Neosjetno, predstava se lagano bliži kraju i svjetla se lagano gase. Publika je odavno napustila gledalište. Glumci se još ponekad tu i tamo pojave na sceni ali sve rjeđe, i njihov susret je uglavnom propraćen verbalnim sukobom koji graniči sa fizičkim. Kraj predstave je uvijek nasilan. Smrt ili razvod podjednako kvalitetno završavaju poslednji čin. Glumci koji osatnu bez predstave tumaraju pozorišnim kafanama ili statiraju u drugim predstavama pokušavajući se nametnuti za glavnog glumca. Pametni glumci započeli su novu predstavu i prije nego je pala zavjesa i sam kraj zadnjeg čina nije ih ni dotakao. U novoj predstavi pokušaće da se zadrže u samo jednom žanru, romantičnoj komediji, jer život je ionako sranje i sve ga je manje, pa čemu onda prosipati čemer i žuč. Stari glumci u novim predstavama.... Hm.... Je li moguće naučiti starog psa da laje? Ne znam al znam da vrijedi pokušati. Pa kud puklo da puklo.

18.07.2012.

Srce na dlanu..

Ne postoji istina osim one istine koju pišemo sami, zatvoreni u svoje male svjetove, sa glavom u pijesku, zavučeni u najmračnije uglove svoje prošlosti. Tu, gdje neprikosnoveno vladamo svojim malim carstvima mraka, dok ližemo stare ožiljke i nezacijeljene rane, tu, u istom trenutku počinje naše vaskrsenje i nestajanje. Zaboravljeni i po prvi put sami sa sobom oči u oči, licem u lice, shvatamo ko smo, kakvi smo i koliko smo u stvari, sasvim obični na neki poseban način. Tu, u mišjim rupama, ponovo oživljavamo svoje bitke i ratove i to uvijek one koje smo izgubili. Na tim frontovima na kojima nema primirja, ponovo nam prosipaju krv, ubijaju želje, sahranjuju budućnost i, okovane nevidljivim lancima, puštaju nas da se dalje batrgamo i zlopatimo na sve kraćem putu do konačnog nestajanja. Naš prljavi veš, propran po ko zna koji put, ponovo smrdi na promašaje, na izgubljeno vrijeme i zaboravljene ljubavi. Ostavljeni, po ko zna koji put ponovo padamo na istom mjestu a svaki novi pad, u tom našem privatnom unutrašnjem mučilištu, sve je teži, sve više boli i sve se teže podižemo. Ranjeni i nemoćni, stvaramo svoje prizme kroz koje gledamo svijet oko nas u kome smo sve manje bitni i u kome se sklanjamo pred nadolazećom najezdom nekih novih klinaca u čijem hodu prepoznajemo svoje posrtaje. Pravimo zadnje račune, crtajući šablone na osnovu kojih svi oko nas postaju potencijalni neprijatelji i polako ali sigurno, zidamo zid oko sebe, niko da ne uđe, ne shvatajući da taj zid, u isto vrijeme ne dozvoljava ni nama da bacimo pogled na rijeke koje sobom nose i odnose u nepovrat i ljude i vrijeme i nas. Koliko nesretnih ljubavi u svakom od nas buja i svojim trnjem para razum ne dozvoljavajući nam da na vrhu te stabljike vidimo ružu, rascvjetalu najljepšim bojama sreće, života i nade. Nesvjesni, u svojoj neopozivoj odluci da se zabarikadiramo iza samih sebe, izgubljenu ljubav mjerimo svojim kantarom koji nikada ne uzima u obzir sve propuštene šanse, sve ljude koji su prošli pored nas, spremni da nam, bar na tren, podare smijeh i sreću. I ne vidimo koliko su i drugi oko nas nesretni i sa kakvim ožiljcima ponosno hodaju kroz mimohod nezainteresovanih likova, jer, žaleći sebe, i ližući svoje rane, ne marimo mnogo za ono što vrijeme ili dragi Bog za nas donosi na poslužavniku no se, u svojoj svojoj neopisivoj muci i patnji, radije krijemo od očiju koje bi nas možda mogle obradovati i čiji bi sjaj mogao srušiti naše Ćele kule građene samo za naše potrebe. I tako sami, povučeni iza kamenih ograda zidanih bolom i nepovjerenjem, dopustićemo da nam vrijeme iscuri poput pijeska u pješčanom satu i tek na samom kraju, kad nas stigne kajanje za propuštenim, shvatićemo da smo sami sebi najveći tamničari i da nema te rane kojom drugi mogu da nas dokrajče dok sami ne uzmemo u ruke nož sudbine i zasječemo gdje najviše boli. Te šume koje ne vidimo od jednog jedinog drveta, te cvjetne proplanke i najljepše izvore ostavićemo drugima i konačno i neopozivo, izgubićemo rat. Sami, na bojištu na kojem je ubijena i poslednja nada, shvatićemo da smo bili sa obe strane fronta i da smo, htjeli ili ne, pucali sami u sebe. Živi i mrtvi u isto vrijeme, stajaćemo nad svojim pokojnim ’’Ja’’ i poslednjom suzom zaliti sve promašaje i propuštene prilike, sve što je moglo biti a nije, sve što smo u isto vrijeme željeli i mrzili, sve što nam je trebalo a nismo imali hrabrosti da uzmemo. Jer strah je najveći neprijatelj. Strah da će nas neko ponovo, i po ko zna koji put, povrijediti i otvoriti istu onu ranu koju smo bezbroj puta krpili a da nikada nije zarasla, ostaviće nas u tim mračnim rupama prošlosti koje će nas sačuvati od svih osim od nas samih. Na kraju puta, poljanama sa kojih su cvijeće pobrali drugi i na kojima više nikada za nas neće nići ni najobičniji maslačak, lutaćemo sa zakrpljenim srcem i praznom dušom, tješeći se da je baš tako trebalo iako ćemo znati da neko ko je trebao da bude tu nije tu samo zato što smo bili kukavice. Što nismo imali hrabrosti da kažemo: trebaš mi! Srce, ta jedina stvar koja se može slomiti bezbroj puta, biće spremno da krene još jednom i da se, ako treba, ponovo muči i pati, jer uvijek ima neko ko je spreman da ga liječi i izliječi. Tajna je u onom drugom a ne u nama. Nismo srce sačuvali ako ga nismo trošili već ako smo ga, tako slomljenog, dali u nečije ruke da ga svojim dahom ponovo oživi i da mu ulije nove sokove života. Ipak, posve sigurni da smo bili u pravu, stajaćemo sami pored rijeke života bez hrabrosti da u nju zagazimo i ponovo udahnemo taj svježi vazduh sa nečijih grudi, da ponovo poletimo ka nebu i na njemu ponovo, ovaj put mnogo bolje i ljepše, nacrtamo svoje sazvježđe u kojem ćemo biti najsjajnija zvijezda. Uplašeni, stajaćemo i sa strane posmatrati šta smo sve mogli a nismo smjeli i konačno, jednoga dana, to srce ispod staklenog zvona otkucaće poslednje sekunde života i reći nam,na samom kraju, kakve smo budale bili. Onaj neko samo naš biće u nekom drugom svijetu i nekom drugom zagrljaju, i praviće na našem nebu naše sazvježđe za nekoga drugoga. A moglo je bolje.....

08.07.2012.

Anđa od Saudijske Arabije

Kako čovjek a bogami i žena, nagomilava godine života i životnog iskustva, teško da ga šta može iznenaditi. Dani se redaju po istom ustaljenom rasporedu od petka do nedelje i ponovo ispočetka a zajedno sa njima i rutina i običaji vezani za svaki dan ponaosob. Ponedjeljak, najmrži i najduži, dan je kada počinje radna sedmica, tjedan iliti hefta, kako kome paše, i redovno je najopterećeniji poslom a minute se toga dana doslovno vuku. Potom ide utorak, srijeda i ostali, po već ustaljeno rasporedu. Petak, pogotovo ako je na satu velika kazaljka na dvanaest a mala najmanje na tri, dan je kome se raduju svi. U tri (4 ili 5) završava radno vrijeme onih koji imaju sreću da rade i za svoj rad dobiju i platu. Oni koji rade potom se raduju vikendu. Week end, što bi rekli Rusi, označava kraj sedmice iliti week-a odnosno obilježava dva ključna dana: subotu i nedjelju. Sretni su već u petak pobjegli s posla tačno u podne (neki i ranije) i raspalili prema vikendicama, planinama ili moru, zavisno od toga šta koima i šta kome više odgovara. Nesretni (uslovno) među koje spadam i ja, subotu doživljavaju kao dan kad se ''ne mora na pos'o'' i kad se može bezbrižno lješkariti sa pivom u jednoj i daljinskim u drugoj ruci. Ona debela, Vilijams, opet je maznula Vimbldon no, potresen porazom Đokovića u polufinalu, nisam našao za shodno ni potrebno da posmatram trčkaranje bogatih ''djevojčica'' u mini suknjama po uredno podšišanoj travi teniskog terena. Iako je zasluženo, u maniru pravog šampiona što on i jeste, Federer oduvao Noleta i pri tome zaslužio antipatije svesrpskog korpusa, danas ću ipak da odvojim vrijeme i posmatram finale. Ispoštovaću narodni obrazac da se navija protiv onoga koji je pobijedio ''našega'' mada mi je sasvim svejedno ko će da uzme milion a ko dva.... Meni ni u džep ni iz džepa. i kako se subota vukla u svoj svojoj ljigavosti, dok sam dahtao na +36 stepen (+28 u stanu) jer nisam bio dovoljno inteligentan da na vrijeme kupim klimu i olakšam sebi upotrebu ljeta, nego sam mislio da ću bez problema preturiti juli i avgust preko glav a onda ide moje doba, jesen, vani je vrijeme išlo u drugom pravcu. Na čuveni aerodrom glavnog grada BiH na koji dnevno slijeće preko nekoliko aviona, sletio je privatni aviončić iz kojeg su na pistu ispale Anđa od Saudijske Arabije sa svoje troje djece. Nisam upratio koliko je od to troje djece plod rada njenih kukova a koliko je kupila na proputovanju kroz ugrožena područja planete (koja su ugrožena baš od strane njene nadasve humane domovine). Ipak, jedna stvar mi je upala u oči: nije došao Bred. Na opšte razočarenje ženskog dijela populacije ove nesretne zemlje, nije došao najpoželjniji muškarac na planeti. Taj savršeni plavi ljepotan, taj čovjek bez jezika sa prekrasnim osmjehom na licu, taj osvojeni i pokoreni priplodni pastuh koga je otela od nesretne Dženifer Aniston, negdje se usput otrgnuo sa lanca. Možda jeste možda nije, ko će ga znati. No, bilo kako bilo, Anža od SA (nije skraćenica za Sarajevo nego Saudijsku Arabiju) došla je i razvukla osmjeh od uha do uha. Radosni stanovnici glavnog grada BiH mahali su i mahali, ona se smješkala i smješkala baš kao i onda kada je USA obogaćivala bosansko tlo osiromašenim uranijumom, kada je dijelila oružje, bombe i granate i hrabrila nas da se pokoljemo, kada je gazila po Avganistanu, kada je ubijala narode Iraka i Libije.... Anđa se smješkala. Ženi sve smiješno jbg. Naša muka, neimaština, sirotinja, naša groblja, nestali, pobijeni, mučeni, logoraši Keraterma i Silosa i ko zna kojih sve državnih i privatnih ''prostora za organizovano zadržavanje i zaštitu onih sa suprotne strane''.... Naša situacija, naši politički lideri čiji programi imaju jednu brzinu naprijed i 6 u rikverc. Njoj smiješno. A sarajlije mašu i mašu. Onako anorektičnoj teško se mogu svi zavući u dupe al vrijedi probati. U kolonu po jedan i pravo u šupak Amerike kroz pomenuti dio tijela Anđe od SA. I dok Sarajevo Film Festival polako ali sigurno nadrasta Kanski a u narenom periodu se očekuje da će ugroziti i samu dodjelu Oskara (bar kako pišu mediji) Anđa zauzima počasno mjesto ''velikog prijatelja BiH'' iako je pola te iste BiH smatra neprijateljem. No, kako to inače biva, dolaskom nekih drugih vremena i drugih ljudi, nestaće i Anđe i njenog osmjeha. Možda će trajati još neko vrijeme, dok kupi još koje dijete i dok se politička scena ovom tamnom vilajetu ne konsoliduje i shvati da od Anđinog dolaska nemaju neke koristi. U svakom slučaju trajaće duže od svog filma o krvi i medu (orahe je zaboravila ali Bred je mlad, može još bez pomagala). Možda snimi nastavak, broj 2, pa 3 pa 4.... Može to unedogled jer krvi ima a i pčele su se pokazale pa ni meda ne manjka. U sakom slučaju, Anđa je tu, pola djece takođe samo fali cijeli muž. Možda je na snimanju pornića sa Aniston za kućnu upotrebu. Ko zna. U svakom slučaju Anđa se konačno ovih dana izjednačila sa BiH. Ni nju ni nas niko ne jebe.

05.07.2012.

Tramvaj zvani čežnja

Ja sam Jugonostalgičar. Jbg, takav rođen, tako vaspitan i takav ću da umrem. Star konj se ne uči jahati niti star pas lajati. Od AVNOJ-a do danas, nekako mi se čini da bolje zemlje na planeti nije bilo. Znam, znam, tamnica naroda.... I slična sranja. Svašta sada može da se kaže za moju jednu i jedinu, nikad prežaljenu pokojnu Jugoslaviju. Sada kada je samo istorijski fakat i kada djeca iše ne uče ofanzive nego istorije svojih naroda ponaosob. Po novim istorijskim činjenicama koje su, što otkrivene što fabrikovane (inače na Balkanu sve što radi d proizvodnje to je proizvodnja vlastite istine) na ovom porkletom poluostrvu živio je samo jedan narod (svako sam bira koji) dok su ostali narodi došli da tog vjekovnog stanovnika i čuvara teritorija tlače, iskorištavaju, uništavaju i genocidišu. Tako se svaki narod (čitajući objektivne povijesne i istorijske fakte) prepoznao u ulozi žrtve i svjetske urote. Istorija, historija i povijest, napisana jezikom današnjice, otkriva nam, u najnovijem pakovanju od jednog litra sa 3,2 posto masnoće, ko smo, šta smo i gdje nam je mjesto. Otkriva takođe i muke kroz koje su naši narodi prolazili tijekom i tokom komunističkog režima. Nije se smjelo u crkvu ni u džamiju (sve izgrađene poslije Drugog svjetskog rata u stvari nisu izgrađene nego su neobjašnjivo samonikle što i dan danas predstavlja misteriju u svijetu flore, faune i građevinarstva). Nije se smjelo aman ništa. A moralo se sve. Na silu. Jadna djeca su se školovala na silu i, da vidiš bezobrazluka, besplatno. A u školi su ih mučili svim i svačim pa su morali da znaju dva pisma (latinicu i ćirilicu) bar jedan strani jezik a oni nesretni čak i latinski. Odvratno. Potom se išlo na fakultet (ko nije imao sreće da se zaposli morao je dalje da uči) a onda u neku od desetak firmi čiji se kapital (odvratna riječ) i broj zaposlenih mjerio povelikim ciframa. Gradilo se svuda po svijetu (koje budale, davale su našim radnicima samo najodgovornije i najbolje plaćene poslove) a izvozilo širom planete. I znanje i roba. Imali smo pasoš pred kojim su padale grancie a carinici ga listali s poštovanjem. Mogli smo da idemo kojekuda ali smo se uvijek vraćali kući. Bilo je i grešaka, nije da nije. Ništa nije savršeno a pogotovo tako organizovano društvo u kojem se znalo ko kosi a ko vodu nosi. Za greške se išlo na Goli otok za koji se naknadno utrdilo da je najveća greška. Em je koštalo em su se na njemu iškolovali oni što su nas poslije sjebali. Ništa nismo naučili od istorije osim da neprijatelje i buduće krvnike sistema koncentrišemo na jedno mjesto. Tako je bilo jeftinije a školovanje bilo kraće i efikasnije... Dok je Kraljevina Jugoslavija svoje političke zatvorenike rasipala ko lipa sjeme od Vardara pa do Triglava mi smo ih slali na more. Da se kupaju i da uče. I naučili su! Dok su se oni (ne možeš ti nabrojati sve sinove naroda školovane na Golom Otoku) mučili, učili i spremali da nam jebu majku mi smo slavili novembre, jule, Dan mladosti, Prvi maj i slične radničke i revolucionarne praznike. Naši prijatelji, svrstani i nesvrstani, pazili su na nas i svi su nas poštovali, voljeli i cijenili. Istoku smo bili Zapad a Zapadu Istok. U tom međunarodnom procjepu odlično je kormilario najveći sin naših naroda i narodnosti. Znao je svaku uvalu, svaki koralni greben, kad je oluja a kad se more samo uzburkalo. Kad stati i kada krenuti, na koju stranu i s kim. I dok je on kormilario naš brod je mirno plovio morima istorije. I budućnosti. Međutim, kako to uvijek biva, kad umre tata a djeca se požene, snajke, koristeći naivnost muževa raspušu neke nove vjetrov i naprave podobar propuh. Pucaju prozori, vrata, lupa se po čitav dan i polako ali sigurno konstrukcija počinje da popušta. Montažni objekat jbg. I svi polako zaboravljamo da je još peestih godina Ujka Sem imao planove za razbijanje Juge al nije smio od Ujka Vanje. Zato je Ujka Sem sjebao Ujka Vanju i napravio sveopšti haos u majci Rusiji. Nekadašnji SSSR se sasrao od problema i nije više mogao da pazi na ’’nas’’ pa je Ujka Sem krenuo u demontažu naše montažne kuće. Kuća na putu, jbg, svima smeta. Kako je Ujka Sem bio podaleko, on je zadužio Ujka Hansa da to odradi u njegovo ime. Hans ko Hans, nikada nije bio nešto ekstra miroljubiv, pa je djeci dobacio puščice i granatice i pokoji tenkić i djeca se zaigrala. Nakon desetina hiljada mrtvih, kada je Ujka Sem vidio šta je uradio njegov mlađi brat Hans, odlučio je da djeci oduzme igračke i zatvori ih u Dayton da se tamo mire sve dok se ne pomire. I pomiriše se djeca ’’ko fol’’ i pusti njih ujkica da idu kući i da poprave što su sjebali. Svaka dalja priča dio je sadašnjosti koju veoma dobro znamo pa je nema smisla ponovo prepričavati. Svako svome jatu i svako sa svojim zaštitnikom. Bila to Njemačka, Rusija ili Turska, djeca se od tog dana igraju pod budnim okom starijih i jačih. Da se ne bi opet potukla. Bolje spriječiti.... Ali, kako to obično biva na prostorima Balkana gdje su narodi dobrodušni i pravi domaćini, ni ovdje se nije zaboravila ključna uloga Amerike u sveopšetem krvoproliću krajem prošlog vijeka. Zato joj jedan od naroda BiH (Srbi nisu, Hrvati nisu, koji li su) odaje poštu..... I državne tajne naravno. Al sad je bitno usredsrediti se na jedno prevozno sredstvo koje ulicama Sarajeva pronosi zastavu i slavu naroda koji je istrijebio Indijance, napao Vijetnam, Koreju, Avganistan i sve dalje redom. Sarajevskim tramvajem pod američkom zastavom pravo u pičku materinu. Ja neću, nisam kupio kartu......

25.06.2012.

Nudista

Opet sunce. Neumoljivo, mada sa malo manje žara, udara direkt u glavu i to odozgo. Polako mi se prorjeđuje kosa na tjemenu a sad me jebe i uv i infra. Pigmeji, oni mali klinci što se vrte pod kožom i izlaze na sunce samo ljeti, kao zmije, pojavili su se svuda gdje nisam uspio da se zaštitim. Po rukama do bicepsa (njih sam pažljivo sakrio kratkim rukavima majice od 5 KM) po nogama do koljena (a njih novim, najnovijim bezmudama od 7 KM) a po ostalim dijelovima tijela ih nema. Najzaštićenije zone koje ne pokazujem više nikome kako bih izbjegao bruku i sramotu, bijele se kao sjeverni pol i tačno mi se čini da bih mogao osvijetliti dobru dionicu auto-puta kad bih se gologuzirao po njemu, naravno u noćnim satima. Kontao sam da se sav, i go i nag, izložim suncu i tako ujednačim boju tijela od glave do pete. Ada Bojana. Crna Gora. Tamo se, kažu, skida i veliko i malo. Sve golo da te bog sačuva. Pa dobro, valjda kad su svi goli onda niko nikoga ne vidi. I niko nikoga ne primjećuje. To bih i ja mogao. Sunčao bih prvo leđa da se oboje prvo najveće površine. A onda bih, naravno pažljivo, okrenuo svijetu moju prednju stranu koja nije za kakve pohvale. Umro mi keramičar pa pločice na stomaku nisam renovirao godinama pzbog čega je nužno došlo do opuštanja svega i svačega od prsa na dole. Tako opušten, i pogleda a bogami i ostalog uprtog u tlo, ne vjerujem da bih bio prizor za pamćenje. Možda za kakve pošalice i anegdote. Al vidio sam na TV da se i matori konji gologuziraju, pedere više nije sramota što su dupeuvlakači i primači nego s ponosom paradiraju, žene se odavno ničega ne stide jer ih je bog naoružao raznim rekvizitima a o djeci da i ne govorim. Problema neće biti ni ako naiđe kakav primjerak zavidne građe jer su mi se živci odavno pomiješali pa mi se, od pokrenih stvari, diže samo kosa na glavi a i ona sve manje jer je vrijeme pretrčalo preko tjemena i od guste, predivne kose čija je dužina nekada davno ostavljala bez daha curice u srednjoj, napravila šumarak kao kad odgovorni bijeli dječaci sa Štilovkama prođu kroz Amazonske šume. Šumarak gore, šipražje dole a nepregledna brda, znak zapuštenosti organizma i tektonski pomjeranja kada se tlo podiže i pravi planinske vijence, na sve strane. Otežao, odebljao, otromboljio se.... Ma sve što ne treba. Al šta ima veze. I takav kakav sam još uvijek mogu da od krda odvojim neku priglupu srnu i da joj udarim čežnju propraćenu čašćavanjem i kupovinom svega i svačega u okviru dozvoljenog budžeta. Bolje jedan dan kao kralj nego stotinu kao siromah. Sad samo da malo poradim na štivu (odavno nikome nisam interesantan pa se ispalo iz kolosjeka) i da podignem koji teg. Jen-dva, jen-dva.... Samo za bicepse. Trbušnjake ne mogu da radim jer, koliki je trbuh to bi bio trbušnjak za Ginisa. Ne smijem ni da se mnogo saginjem i podižem pod teretom jer bih mogao ostati ukočen u nagnutom položaju a koliko se namnožilo ovih guznih (u Bosni se to kaže Šupak meraklija) mogao bih najebati pod stare dane. Znači, za stomak jedina vježba je bušenje kašike ili konzumiranja supe viljuškom. Ne smijem jesti masno niti piti gazirano. Ako se svojski potrudim mogao bih za mjesec dana izgubiti 3 kg što znači da ovog ljeta ni pod kakvim uslovima ne mogu na more. Jbg, tkva je dijeta. Nemo bolje od one crnogorske koja garantuje da za dvije sedmice gubiš 14 dana. Sve ostale nemaju nikakvu garanciju. No ipak, tim tempom dogodine bih mogao izgledati kao dečko i možda čak uraditi keramiku na stomaku. Nisam nešto ni mator pa da moram baš ove godine na more. Taman da se dotjeram za dogodine. Ove godine pošaljem ženu (možda i ostane) a dogodine ja sam sa sve pločicama, bicepsima i tricepsima i novčanikom nabreklim od Evrića. Eto. Rješeno. Sad odoh da kupim kilo ćevapa i vreću ćumura pa da raspalim roštilj. I gajbu piva naravno. Bolje mrtav pijan pod stolom nego mrtav trijezan na stolu. Zar ne.

25.06.2012.

Rock me baby

Ljubav. Nepredvidljiva, nemjerljiva i nepouzdana. Riječ koja opravdava ogromne količine gluposti koje činimo u ime ili za nekoga, riječ iza koje se krijemo kad smo slabi i prevareni, kada nas izdaju, nasamare, prodaju za male pare ili ostave da čekamo na kiši ili snijegu autobus koji kasni godinama i iz koga, to pouzdano znam, nikada ne izlazi onaj koga čekamo. Ljubav, ta riječ koja objašnjava nesanicu, nervozu i nagli gubitak apetita, izgubljeni pogled i buljenje u prazno, riječ u koju se kunu ljubavnici i zločinci i koja i najvećeg tiranina ostavlja bez daha i pretvara u poslušno pseto. Ljubav, kako to grozno zvuči. Danas naravno. Kad smo sve obezvrijedili i kad je i samo pominjanje slova LJ razlog za histeričan smijeh i omalovažavanje jadnog i nesretnog čovjeka koji je imao hrabrosti pokušati izgovoriti tu čarobnu riječ zbog koje su nekada padale glave i države a danas ne spadaju ni gaće. Narvano, jer ih niko ne nosi. Lakše se pristupa problemu ako nije upakovan u pamuk 100%, osim ako taj pamuk nije posebno kreiran da onog drugog ostavi bez daha i da mu povuče krv iz malog mozga u mali ali sve veći organ omiljen među ženama a u zadnje vrijeme i među nekim pripadnicima muške populacije. Danas je sve svedeno na sex. Dobro, i sex je ljubav, ogoljena i sirova, fizička, praistorijska, koja nas određuje i koja produžava vrstu. Mnogo je onih koji nisu voljeli dušom ali su itekako voljeli kožom, rukama i ostalim ekstremitetima i samo zahvaljujući njihovom extremnom zalaganju, prisilno udate djevojke su na svijet donosile nove i nove naraštaje homo sapiensa a oni dalje nastavljali prenositi ritual parenja sa koljena na koljeno...i između koljena. Naravno, stara vremena stari običaji. Žena je bila žena, domaćica i majka koja je čekala svog mužjaka da se vrati iz rata ili lova i donese kakav takav plijen jer valjalo je prehraniti porodicu čiji se broj uvećavao na godišnjem nivou. Ne daj bože ljeta bez djeteta. A mužjak, stasit i sposoban pripadnik svoga pola, ponosno je donosio na kućnu trpezu ulov ili plijen iz ratničkog pohoda i za nagradu dobijao besplatnu kartu za luna park. Za bezbroj vožnji. Prednost takve ljubavi, gledano sa muške strane, bila je što je mužjak i bez karte mogao da koristi luna park kad god je htio i da se zabavlja i kad nije zaslužio. Poslije su to u Svetom pismu zaveli pod tačkom Bračne dužnosti a protokom vremena iste su prevođene u Vanbračne dužnosti jer je bilo mnogo interesantnije zabiti go na strani nego na domaćem terenu. I u Evro kupovima se više cijeni go zabijen u gostima. Takvi smo, šta da se radi. Dok smo mi zabijali golove na gostujućim terenima i na našem je, s vremena na vrijeme, neko gostovao, ali na to nikada nismo pomislili. Na mom terenu? Nikada! I vrijeme je prolazilo. Voljeli smo se kod kuće a sexali po komšiluku i sve je bilo ok dok god je jezik ostajao iza zuba. Međutim, novo vrijeme donosilo je određene promjene u međuljudskim odnosima, pa je emancipicipacija žene polako ali sigurno, počela da iskrivljuje poznate i priznate ’’zakone prirode’’ i, skoro neprimjetno su dugonoge i atraktivne pripadnice ljepšeg i, sto posto sam siguran jačeg, pola, sigurne u svoj izgled i spremne da svoje sekundarne i primarne polne oznake upotrijebe prije nego njihova vrijednost na tržištu opadne, krenule u osvajanje planete. Šta je sve jadno muško u stanju da uradi samo na naznaku mogućnosti igranja u luna parku djevojke u dopičnjaku, sa izraženo velikim dekolteom iz kojeg su kipile dvije prekrasne jabuke grijeha. Šta je sve jedno muško u stanju da podnese da bi samo imao pravo na pogled prema izvoru strasti. A ona.... hahahaha. Pa prevazišli smo ljubav i kao nepotrebnu kategoriju izbacili iz riječnika i kreveta. Danas se bavimo klasičnim parenjem. Pa ko koga. Ljubav se sporadično pojavi na nebranjenom terenu i onda dva bića, nekada suprotnog pola a danas ko zna, sklapaju brak. To je ugovor kojim se obavezuju da će, i u dobru i u zlu, ostati jedno kraj drugog, vjerni do kraja života. On, da će paziti i maziti ljubljenu personu, održavati luna park i nikada, ali nikada neće otići u drugi bez obzira na to kakva je tamo usluga i kakve novotarije nude a ona da nikada nikome neće dati ni da virne preko ograde a kamoli da uđe i poigra se u njenom. Naravno, zavjeti vrlo brzo izblijede a od svega ostane ono ,,u dobru,, jer kad je zlo u blizini svi podviju rep i bježe glavom bez obzira. Brakovi se raspadaju na sve strane i više se ne zna ko je u čijem luna parku ali da se igraju igraju se. No, kako su ljudi ipak razumna bića, nakon izvjesnog vremena došli su do rješenja propasti braka i porodice i smislili novi način iskazivanja ljubavi. On i ona, da ne bi trošili vrijeme, novac i ostale resurse, da bi bili zadovoljni a ipak nešto promijenili, zovu njega i nju da dođu u topli dom i da tamo integrišu luna parkove. Tako dobijemo dva igrača u dva luna parka koji skakuću od radosti iz parka u park. Bračni par traži bračni par radi.... Nekada se gomila gologuzih i za sex raspoloženih ljudi na jednom mjestu zvala grupnjak i nije se znalo ko koga i u šta ali svi su bili slobodni u svakom smislu te riječi. Danas imamo kontrolisano gomilanje i kontrolisano ko koga i u šta i takvi ljudi i žene, bračni pravi koji udruže snage i polne organe, nazivaju se Svingeri. Da li slušaju sving dok se krešu nemam pojma ali da se krešu to je 100%. Nisam probao i nemam namjeru. Ono, ušetati u tuđi luna park bilo bi i interesantno ali da neko vršlja po mome...e to neće da može. Bar ne da ja znam. Iza leđa.....ne garantujem ništa. I dok razmišljam o svingerima, ljudima koji ne žele da varaju jedni druge nego se krpe na očigled bračnog partnera uho mi para sam naziv aktivista pomenutog orgijanja. Čuj svingeri. Ja nekako, sa svoje tačke gledišta, i zbog prirode aktivnosti kojom se bave, više mislim da bi se trebali zvati rokeri. Rock me baby...nije važno šta je.......

22.06.2012.

Patike

Sve gori i odgorjeva. Temperatura primjerena kakvom afričkom selu u centru Sahare, spustila se na moja jadna, opterećena i odavno iskrivljena leđa a višak kilograma, pretvorenih u masne naslage, topi se i svojim tekućinama i neprijatnim mirisima obavještava okolinu o trenutnom stanju higijene moje persone. Gdje je ta kiša, nikad ne pala. Znam, znam, kad padne osvježiće asfalt na trenutak a poslije, svojim neumitnim i surovim isparavanjem dovesti do takvih sparina da neću znati da li se znojim ja ili dan. Al daj samo jedan pljusak Bože. Samo jedan. A poslije spali i afričko selo, i ovo moje selo što se gradom zove i mene skupa sa njim. Poslije neka bude šta bude. Ionako me sutra ne čeka ništa lijepo. Jedan sin (mlađi) prijavio je da su mu pukle patike, tačno tamo gdje nikada ne pucaju pa sam sporni par pomenute sportske obuće sa zvučnim imenom ZX750 odnio ponosnom vlasniku prodavnice i uložio oštar protest te tražio da se izvrši zamjena kako bi moj sin a sa njim i ja, nastavili da živimo u rahatluku i veselju. Pa jbg, patike sam platio 150 KM što je za budžet prosječnog bosanca ravno ubistvu frižidera jer će njegovo punjenje u narednim danima biti veoma ograničeno. No, kako to obično biva, patike su proslijeđene u Banja Luku gdje se nalazi zgrada Narodne Skupštine RS, zgrada Vlade RS, zgrada Predsjednika RS, stadion Borca, RTRS, MUP i druge institucije a bogami i Dodik, glavom i bradom, pa samim tim i firma koja se bavi uvozom ’’originalnih’’ patika poznatih i priznatih svjetskih proizvođača sportske opreme. Odgovor na reklamiranu patiku bio je da je patika fizički oštećena što je i logično jer još nisam čuo za tehničko oštećenje obuće niti sam igdje pronašao podatak da se u patike ugrađuju procesori, hard diskovi iliti neka druga oprema podložna tehničkim kvarovima. Kažu ljudi da je dijete patikom šutalo loptu. Moš misliti. Aj što je lijeva a dijete je izraziti dešnjak, i što dijete ne šuta loptu jer nema s kim a bavi se džudoom što podrazumijeva da je na treningu bos, nego što je patika podlegla imaginarnom udarcu lopte nakon samo deset dana nošenja. Meni niko nije rekao da su to paradne patike, da se nose samo po kući i da se, kada nisu na savršeno čistoj nozi i u sterilnom okruženju, imaju držati u regalu, odmah pored kristala iz prošlog vijeka. I naravno, kada sam, opskrbljen informacijama od životne važnosti saopštenim od simpatične prodavačice koja se veoma neugodno osjećala dok me uvodila u problematiku korištenja sportske opreme, pokušao da doprem do vlasnika prodavnice, dotična persona je isključila mobilni telefon i dva dana mi je nedostupan. Kao da smo u Šangaju i kao da ga nikada više u životu neću pronaći. Smišljajući tekst za naš telefonski razgovor, jer sam za susret fizičke prirode pripremio rekvizite u cilju ubjeđivanja dotičnog u lošu procjenu granica moje trpeljivosti, stariji sin (čije sam patike dva mjeseca ranije, u istoj prodavnici platio 170 KM što je ostavilo velikog traga na popuni frižidera konzerviranim proizvodima) sav ushićen javlja da mu je pukla patika. Mašala. U moje vrijeme, patike su se kupovale na godišnjem nivou a i te jednogodišnje, nosale su se i ljeti i zimi, po kiši, snijegu i blatu i to godinama. I, kako to obično biva u ovoj jebenoj zemlji, ja, napaćeni vlasnik dva sina sa poderanim patikama, uz obračun bačenog novca moraću da izvršim rebalans kućnog budžeta (odakle, pojma nemam) i izvršim nabavku novih patika kako moja djeca ne bi imala bosonogo djetinjstvo. Naravno, vlasnika prodavnice ne mislim zaboraviti niti mu mislim dati priliku da mene zaboravi. Naprotiv, moja želja je da me dugo, dugo pamti. Ta ljubav koja će se razviti iz našeg skorog susreta možda mi obezbjedi nove patike (dva para) ili nove zube (ko zna možda bude jači) a možda pošaljem ženu da pregovara sa mrskim prevarantom. Ako nju preživi alal mu i patike i pare. Ja živim sa njom i još uvijek sam živ jer sam stekao neku vrstu imuniteta. Ne onog kvalitetnog pa da me boli uvo ili kakav drugi organ, nego onaj imunitet kad ne možeš krepati al pomalo krepuckavaš od svakog ujeda. Ko pasivno pušenje. Ne pušiš ti al ga na kraju popušiš 100% dok nikotinski razarač i dalje odbija dimove. To se zove trovanje na malo i na daljinu, kao kad nekome kuvaš čaj od oleandera i serviraš pod firmom zelenog čaja. On pije a pojma nema da se svakodnevnim ispijanjem vode u kojoj se praćakao i prokuvavao liste zimzelene ukrasne kućne biljke iz porodice cvijeća bez cvjetova, polako ali sigurno primiče svom neopozivom kraju prije nego što treba. Ma da. Poslaću mu ženu. Da bar malo ja odmorim.

21.06.2012.

More i druge gadosti

I konačno, po ustaljenom milenijskom rasporedu smjene godišnjih doba, ni krivo ni dužno, sunce se popelo na vrh neba i opalilo po nama uv i infra zracima od kojih se dobija lijepa boja i ružni rak kože. Al ne mari. Ljeto nam se vratilo. Izvučeni iz naslaga snijega i rasterećeni teških komada odjeće koji su skrivali mladost, oble grudi i duge noge neoprobanih ili već i odavno izgustiranih osoba ženskog pola, a u mom slučaju zavidne naslage nepokretnosti, godina i velikih količina uništene hrane pune holesterola i masnoća, stidljivo se krećemo ulicom dok krajičkom oka posmatramo naš odraz u izlogu. Ajoj al sam se udebljala ili udebljao. Mora se malo do teretane (ali ne pješke), ili bar na kakvu dijetu. Hitno se prestaje sa kvalitetnom zimskom prehranom i prelazi na salate a povrće, čak i ono na koje nam se povraćalo, postaje centralni obrok naših trpeza. Ljeto došlo a sumiranje rezultata zarobljeništva u kućama i stanovima i kretanja na potezu wc-frižider-ležaj dovelo me je do porazne konstatacije da sam se ’’baš sjeb’o prošle zime’’. Kao da pretprošle nisam. Ni one prije nje. No šta je tu je. Ljeto došlo, more se primaklo (naravno, ne fizički) a novčanik nikad tanji. Djeca bi na more, žena bi na more, ja bih najradije u pičku materinu a ni za to nemam dovoljno para. No, kako to obično biva, siromašni ali osjećajni pater familias pronaći će rješenje i i kod obližnje agencije, na milion jednakih mjesečnih rata, rezervisati kakvu ubogu selendru na crnogorskom primorju i otisnuti se, naoružan svakakvim ljetnim rekvizitima, do toplog plavog Jadrana. Razdragani i razgolićeni članovi porodice već nakon pređenih dvadesetak kilometar počeće sa pitanjima ’’je l smo blizu’’ i ’’koliko još’’ ne mareći za odavno razoren nervni sistem vozača i ne razmišljajući da i najmanja sitnica a kamoli njihovo konstantno dosađivanje, može dovesti do gubitka koncentracije i parkiranja automobila u neku od usputnih stijena ili ili kakvo oveće drvo. Ipak, prezaduženi i kreditima shrvani pater familias će krajnjim naporima dovesti svoju porodicu do odredišta i udobno ih smjestiti u nešto za šta će oni jednoglasno reći ’’jesi li mogao naći šta gore’’ ali otac porodice, premoren od puta i gunđanja, prečuće pomenutu repliku i onesvjestiti se na najbližem krevetu raskošne četvorokrevetne sobe. Presretni kupači će, potom, deset dana (jer toliko traje to mučenje) urlati po plaži, kupati se sve dok im se koža ne smežura, polizati godišnje zalihe sladoleda osrednje poslastičarne i popiti dnevnu proizvodnju coca cole. Žena, ta centralna figura svake porodice, oficir bez ruže čija je komanda izvršna a izbjegavanje izvršavanja pomenute kažnjava se skoro smrću, nezadovoljno će gunđati na nedostatak magnezija, kalcijuma, mira i tišine. Preslana voda, prejako sunce, previše ljudi, premalo mira.....sve u svemu previše sranja. Pater familias, vučni konj, jebena stranka, radnik, rob, vozač i nosač, finansijer, stražar i šta sve ne, sjediće u nekoj baštici na plaži ispod čijeg suncobrana termometri odavno ne mjere temperaturu, i točenom pivom zalijevati rane na duši. Na sve strane rascvjetale i raspupale tinejdžerke i poneka dobro očuvana polovnjača, podsjećaće ga kakvog je skota oženio i sa kakvom kobrom naočarkom treba dogurati do kraja života. Razočaran u sve i svašta a najviše u sebe, redovno će, na dnevnoj bazi, obračunavati potrošeno i uvijek se iznova zgražavati cijenama, ostatkom para i bezobrazloukom členova njegove porodice. Rješenje troškova biće u smanjivanju količine ispijenih piva dok se na sladoledu i sokovima neće štedjeti. Logično. Povremeno će biti pozvan da ’’gospođi namaže leđa’’ ne toliko radi leđa koliko da se zna da je zauzet, zauzdan i zarobljen i da se obilježi kao mužjak u vlasništvu dotične persone. Razgaćene, polugole i gole djevojke će, pred očima javnosti i njegovim vlastitim, skakati u more, prevratiti se, praćakati i vrištati u zanosu igre a on, ni kriv ni dužan, niti će smjeti da gleda niti će moći da žmuri. To neviđeno psihičko maltretiranje prošao je i svih prethodnih godina i ko zna koliko ga još nesretnih ljetovanja očekuje u službi njenog veličanstva ’’majke njegove djece’’.desetog dana, svi osim vozača, izgorjeli i preplanuli, sa mirisom jogurta na koži, posjedaće u automobil i krenuti put kuće. Usput će prepričavati događaje i doživljaje, šta se kome i kad desilo, ko je gdje bio i šta vidio i vozač će tek tada da shvati da nisu bili zajedno. Ma nisu bili ni na istom moru jer on prvi put čuje za pomenuta mjesta i događaje, prvi put čuje u šta je trošen njegov krvavo zarađen novac i ko je kako i do koje mjere uživao. On bio tu a pojma nema. I tek tada, kad svoj automobil, svog najdražeg kućnog ljubimca uveze u klimu primjerenu čovjeku i građaninu brdsko-planinskih korijena a hlad drveća počne sve češće da pokriva magistralu, shvatiće da nisu bili zajedno. Da su oni bili na moru a on tamo gdje mu je i mjesto. U PM.................


Noviji postovi | Stariji postovi

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

REKLAMA ZA MENE SAMA

NO ZIKAMUUUUUUU.....!!!!!!!!! JUST FOR VINKO
free counters

EVO GA SAT.......!!!!!!!!!!!!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
68917

Powered by Blogger.ba