beats by dre cheap

NE SJEĆAM SE

Ne osjećam godine koje se, polako ali sigurno, slažu po ramenima. Jednostavno odbijam da ostarim. Ide mi to od ruke. Ponašam se kako treba, shodno godinama, ali sam u duši još uvijek onaj dječak kakav sam bio davno nekada. Ipak, rođendani između kojih vrijeme prosto leti, zatim svadbe djece mojih prijatelja, sahrane predaka... Sve me to upozorava koliko je vremena iza leđa. Previše. Godišnjica braka, pa godišnjica mature, pa.. I sve to dvocifreno... I okruglo.... 20, 25, 30... Užas. Srećom, kako vrijeme prolazi, ružne stvari iz prošlosti blijede. Sjećam se svega što je bilo lijepo. Lica pamtim dobro, ili imena, rijetko oboje. Imam problem da ih sastavim. Obično se izljubim sa nekim i pristojno jedan drugog propitamo o porodici, poslu, kako ide.... A ko je, kako se zove, pojma nemam. Sjećam se glasova ali im nedostaju lica, sjećam se lica ali imena....nema šansone. Ni tebe se ne sjećam. Da te sada sretnem pružio bih ti ruku, nasmijao se i rekao: dobar dan, ja sam.... Šta da radim. Jednostavno te nema u mojoj plejadi likova čije sam generalije pohranio u vlastitom arhivu značajnih osoba. Ne sjećam se dana kada sam te upoznao na Pravnom fakultetu, u klubu studenata u koji si ušla sa drugaricom a ja glumio glavni lik naslonjen na šank sa, kao, zagonetnim zavodničkim pogledom kojim sam obarao brucoškinje sa nogu. Ili nisam, vrag će ga znati. Ne sjećam se ni tvoje frčkave kose, osmjeha i predivnih smeđih očiju u kojim su gorjele nekakve neobične vatre, meni potpuno strane. Ne sjećam se ni dvije kafe koje ste naručile ni trenutka u kom sam sjeo pored tebe i rekao: ćao, ja sam... a ti se nasmijala i...ništa nisi rekla. Ni našeg prvog izlaska, prvog stidljivog poljupca i beskrajnog držanja za ruke. Ni toga se ne sjećam. Jednostavno te nema. Koliko god se trudio da se sjetim ne ide. Ne mogu da se vratim kroz vrijeme i da oživim te dane u kojima smo, kao, bili zajedno. Ne sjećam se ni autobusa broj 18 kojim sam te pratio u Humsku 182 na koji smo redovno kasnili pa onda uzimali taxi pošto bi provjerili imamo li dovoljno para. Ja ću nazad pješke, ne sekiraj se.. Ne sjećam se ni kad si me ostavila a ja ti onda recitovao: mnoge smo i mnogo voljeli na ovoj šarenoj cesti...a ti zaplakala, zagrlila me i rekla: oprosti. Ni trenutka u kom smo, ljubeći se kao sumanuti, nekom čudnom čarolijom, ostali bez garderobe i potom se voljeli i voljeli... Ne sjećam se ni naših dugih ćutanja, potom svađa iza kojih su dolazila najljepša pomirenja na svijetu. Opraštali jedno drugom sve i kleli se na doživotnu ljubav, ma šta to značilo. Kako bih volio da se sjetim svega što sam zaboravio. Kako bih volio da se sjetim one nove godine u nekom selu, u nekoj vikendici pored Sarajeva, gdje smo po prvi put ložili vatru i pravili ručak. Potom se ljubili. Volio bih da se sjetim i one svadbe na koju smo išli, ti prelijepa, ja po prvi put u odijelu. Poslije smo spavali kod neke tvoje prijateljice i voljeli se... Volio bih da se sjetim mnogo toga. Kako sam ti pravio frizuru u čitaonici dok su drugi učili i ispod oka gledali kako se budalešemo. I zavidjeli nam. I pauze, kafe na spratu ili samo cigarete u hodniku.... Ne sjećam se ni autobusa na koje sam te pratio kad bi išla kući, ni dugih, predugih telefonskih razgovora. Ni autobusa kojim si se vraćala a ja te čekao. Potom poljubac, torbe i taxi a onda ćemo na picu, zar ne. Ne sjećam se ni odlaska kod one iste prijateljice s kojom si došla po prvi put u klub studenata. Rodila je sina. Kupili smo ogromnog medu i još nekakve gluposti i sa strahom posmatrali to malo, premalo božije stvorenje. On je sad momak, znaš, i živi u Beogradu sa majkom. Oca mu često vidim ovdje, kod mene. Ni oni više nisu zajedno. Ni mi više nismo zajedno. Niko više nije zajedno. Toliko sam lijepih stvari htio da se sjetim ali jednostavno ne mogu. Ne sjećam se ni trenutka kada sam ostao bez tebe. Ni tebe. Ni sebe. Ničega ne mogu da se sjetim. A godine se slažu na ramena. I ide rođendan. Opet. I godišnjica mature dogodine. 3o okruglo. Bože, kako smo samo ostarili. I evo, dok palim cigaretu i ispijam poslednje količine kafe prije nego krenem u novi dan i u novi okršaj sa vremenom, nekako, kao kroz maglu, tvoj lik mi igra pred očima i po ko zna koji put pokušavam da te se sjetim. Ali ne ide. Jednostavno te nema. Ni mene nema. Na žalost.

Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
http://vracar.blogger.ba
22/10/2012 23:51